Dvije godine poslije

Na današnji datum, prije dvije godine, objavila sam prva tri teksta, općenito o narcisoidnom poremećaju osobnosti. Doista, nisam imala nikakvih očekivanja, jedino potrebu da ono što sam spoznavala i učila izbacujem iz sebe.

Objavljena su 53 teksta, 50 sam ih napisala ja, a jedan tekst je poslala Neda, te dva Petra. I ovim putem im još jednom zahvaljujem na hrabrosti i volji da ispričaju svoje iskustvo.

Objavljeni tekstovi su do sada pročitani preko 81.000 puta. Da pišem o „lakim notama“, mogla bih se zvati „influencer“. Šalu na stranu. No, zamijetili ste da mi „prikupljanje obožavatelja i pratitelja“ nije bio cilj, jer na blog nije postavljen niti jedan banner, te zarađivanje na ovoj temi (bilo izravno ili neizravno), nije dolazilo i neće doći u obzir. Također, namjerno pišem na materinjem jeziku, a ipak, preko statistike vidim da se, vjerojatno uz pomoć internetskih prevoditelja, blog čita na svim kontinentima. Zamijetila sam i da se moji tekstovi neovlašteno kopiraju i prenose bez navođenja izvora, što nije fer, niti po zakonu. Ovo je moja priča, moj blog, ako preuzimate i dijelite tekst, obavezni ste navesti izvor s kojeg je tekst preuzet.

Nažalost, zlostavljanje, a posebice psihičko zlostavljanje, manipulacija, poremećaji osobnosti i sve što je povezano s tim, mučne su i teške teme, obavijene velom neznanja i mistike. I uvijek će biti teško objašnjive nekome tko se s njima nikada nije susreo. Od tuda leži i puno nerazumijevanja u okolini, među prijateljima i obitelji koji ostaju u čudu ili prvo pitaju – pa kako ti se to moglo dogoditi? Savjeti tipa – pusti, što te briga, proći će – nisu od koristi. 

Ponekad ni liječnici, ni psiholozi nisu dovoljno upućeni. Stručnjaci (psihijatri, klinički psiholozi) imaju – ako - teoretsko znanje. Sve to otežava situaciju onih koji traže pomoć. Jer, s druge strane mi smo doživjeli puno toga i tražimo odgovore, naši doživljaji i osjećaji traže pojašnjenja,  razumijevanje i konkretnu pomoć.

Meni je pisanje uvelike pomoglo u najtežim trenucima, da sačuvam razum i vježbam koncentraciju kroz sistematiziran i jednostavan način pisanja o temama koje nije lako objasniti. A, emotivno sam sve proživljavala. Vjerodostojnost bloga je u tome što sam pisala o svom iskustvu, te su se „teorija i praksa“ spojile u korisnom i razumljivom skladu. Rekli su mi da „pitko“ pišem. Ako sam uspjela ovu temu „pitko“ prikazati, to je veliki kompliment.

Što dalje vrijeme prolazi, što sam više o ovom fenomenu naučila, mogu samo potvrditi – poremećaji osobnosti su opasniji no što na prvi mah možemo zamisliti (upravo zbog te nevidljive, manipulativne komponente koja čini štetu psihi i zadaje nevidljive udarce) i ostavljaju jako ozbiljne posljedice na sve koji se nađu u blizini. No neću više o tome, temu sam iscrpila.

Kako su protekle te dvije godine i što se promijenilo?

Ja sam od prvog dana prekida, a proživljavala sam isto što i svi vi, pronašla u sebi snagu za borbu za vlastiti život i razum. Od kuda mi ta snaga, gdje sam ju imala, da li je to do mog karaktera, odgoja, obrazovanja, horoskopa, dosadašnjeg sveukupnog životnog iskustva ili možda svega skupa?! Ne znam. Ali, imala sam snagu i želju vratiti sebe i svoj život sebi. Imala sam i prkos i bila sam se spremna boriti za svoje zdravlje, za povratak onome što i tko sam bila prije njega.

Bojala sam se naravno, jer sam bila izmučena, iscrpljena, psihički zlostavljana. Bojala sam se i njega ali i situacije u kojoj sam se našla i koja je u mojih tada 48 godina bila meni najizazovnije životno iskustvo. Bojala sam se da se neću moći ili znati izvući. I nisam znala što me čeka, ali sam krenula dan po dan. Povratak u crnilo ili predaja nisu dolazili u obzir. Osjećala sam se nekada kao da bježim od velike prirodne katastrofe, znate ono kao u filmu ili snu – veliki požar ili poplava – pa instinktivno moraš bježati. Kuda? Samo što dalje. Eh, tako sam se ja osjećala.

Često me pitaju o oporavku i traže recept. Vjerujte mi, da postoji recept, ja bih ga tu odavno besplatno podijelila. Ali, ne postoji, znam da ne postoji jer sam isti takav recept i ja bezuspješno tražila i shvatila da ga moram „pronaći“ sama. Više puta sam kroz komentare doživjela da se traže „instant“ rješenja. Nikakva korist od mog recepta, jer svi smo mi različiti i vi niste ja. Ovo je bitka u kojoj se svatko mora boriti za sebe, nema varanja, nema prečaca.

Nema koristi od toga da vam šaljem poveznice na sve što sam ja pročitala ili da kažem – danas radi to i to. Ja sam bjesomučno čitala mjesecima, bez nekog reda, jedan dan bih čitala o traumi, sljedeći o bombardiranju ljubavlju pa bi me ti tekstovi vodili na neke nove stranice, nekada se više ne bih znala vratiti na stranicu na kojoj sam nešto korisno pročitala. Nemam poveznice na te tekstove, čitala sam i danju i noću. Slijedite li slijepo svaki moj korak, ne znači da ćete na isti način doživjeti ono što pročitate. Zato treba svatko sam istraživati i tražiti svoj put. Već u procesu traženja onoga što vas muči učite i radite na sebi. Mene su neki tekstovi koji su mi drugi slali ostavili potpuno ravnodušnu, a njima su se „upalile lampice“. I tako treba biti.

U jednom trenutku sam prestala čitati, bilo mi je dovoljno. Ipak, imam neke zaključke o tom svom putovanju, usudim se podvući crtu i izdvojiti nekoliko ključnih faza tijekom oporavka, iako su te faze uvelike isprepletene i nisu jasno razgraničene. Bilo je to otprilike ovako – jedan korak naprijed, dva nazad, dva naprijed, jedan nazad, tapkanje u mjestu, jedan nazad, tapkanje u mjestu, jedan naprijed pa dva nazad  i tako dalje. Prepoznatljivo? Znači da ste na dobrom putu. Samo nastavite koračati dalje.

Mjesecima sam se, kao i svi, mučila ključnim pitanjem – zašto mi je on to radio? Gotovo kao naslov knjige – Zašto on to radi, ali ja sam uvijek u pitanju imala ono – zašto je On to Meni radio ako sam ga ja bila spremna voljeti, htjela sam mu pomoći, uostalom i voljela sam ga i pomagala mu i po meni nije bilo razloga da se tako ponaša prema meni. Kad sam pronašla odgovor na to važno pitanje, kao da mi je stijena, a ne kamen, pala s ramena. Sad ćete me pitati – koji je odgovor? Nema tu velike misterije, odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan, gotovo prost i glasi: ZATO. Sad sigurno mislite kako se zafrkavam. Varate se, u toj jednostavnoj običnoj riječi, otkrila sam odgovor koji je meni, nakon svega izučenog, pročitanog i analiziranog, bio logičan. On je to meni radio ZATO što je on takav, zato što je to takav poremećaj i zato što on tako funkcionira, funkcionirao je i prije i funkcionirat će i ubuduće. Jednostavno, ZATO. A, do te velike spoznaje sam došla upravo čitanjem i paralelnim analiziranjem njegovog ponašanja. Čitala sam o poremećajima i analizirala njega sve dotle dok mi se nije „upalila lampica“ i dok se iluzija kao crvena dimna bomba nije rasplinula pred mojim očima. Bilo je to i bolno i oslobađajuće iskustvo, jer se nada rasplinula, a pred mojim očima se ukazala „nakaza“  u šarmantnom ljudskom liku.

Drugi važan pomak u oporavku je bio kad sam propitivala svoju ulogu u odnosu s njim. Fokus sam usmjerila na sebe i na moje ponašanje tijekom veze. Jer priznat ćete da smo on i ja bili u vezi, da sam ja u toj vezi aktivno sudjelovala, slušala ga, razgovarala s njim, natezala se s njim, financirala našu vezu, rješavala njegove nerješive drame itd. Zašto sam ostajala i dozvoljavala da me maltretira? Zašto se odmah, na prvi znak da nešto nije u redu, nisam okrenula i prekinula tu farsu? Što je to što sam ja htjela od njega, od te veze, što je meni nedostajalo da je on to vidio? Kako nisam primijetila? Ta i slična pitanja mučna su, ali bez njih nema dalje. Ne mogu sve svaljivati na njega. On je takav kakav je. Ali, kakva sam ja? Morala sam se pogledati iz drugog ugla, proanalizirati svoje slabosti, pukotine koje je on tako lako otkrio i zakačio se za njih. Tu sam sama, te uz stručnu pomoć, detaljno čeprkala po svom djetinjstvu, obiteljskim odnosima, bivšim ljubavima, po svom egu, karakteru, životnim načelima... I odnekud se preda mnom pojavila jedna malo drugačija Angie od one kako sam je ja do tada vidjela. Pogledale smo se u oči, zagrlila sam malu sebe i dobro smo se isplakale. Bio je to veliki korak za mene.

Treći važan element nije bio ništa manje lagan. Bilo je to, na neki način objedinjavanje prva dva procesa (iako su se sva tri zapravo događala bez jasnog razgraničenja i jedno vrijeme i paralelno) s važnim pitanjem -  i što sad s tim? Znam što je on i zašto je to radio, znam tko sam ja, ali kako dalje? Preispitivala sam sebe, vremenski dugo, da li bih se mogla vratiti i što želim od njega. Jer nikako mu nisam bila spremna oprostiti. Sve dok mi psiholog nije objasnio što znači opraštanje i dok ja to nisam prihvatila. Riječ vjerojatno zbunjuje. Zapravo se radi o tzv. „otpuštanju“. Dakle, želim li ga još „držati“ ili pustiti i osloboditi i njega i sebe?  Željela sam osloboditi sebe od prvog dana, ali to ne ide ako ne otpustim njega. Nije bilo jednostavno. To nije nešto na što vas netko može natjerati, koliko god razumni bili. Morate biti spremni, ako niste spremni, što bi se reklo – džaba ste krečili. Propitivala sam se i shvatila da ja ništa od njega ne želim, da mi ne treba ni njegova isprika, da ne postoji riječ koju bi on mogao reći i nešto popraviti ili da bi nešto što bi on učinio bilo meni dovoljno vjerodostojno. Ja sam znala što je on. Više mi nije trebala validacija drugih. Bez obzira kako god se on drugima prezentirao, ja znam što je on i ja znam da on za mene nije dobar. I ja se od njega želim zaštititi. A, to mogu, ako se izdignem iznad raspravljanja, osvete, upozoravanja i sl. i ako ga jednostavno pustim. I zato sam ga „pustila“ bez gorčine, bez očekivanja, bez mržnje, bez znatiželje. Kao kad otpuhnete maslačak i odnese ga vjetar. Olakšanje nakon toga neopisivo je. Oslobodila sam sebe. I zato nisam imala potrebu provjeravati gdje je, što radi, kako mu napreduje nova veza, što se događa... ja sam sve to pustila, nije me više zanimao, ne želim mu zlo, ja idem svojim putem, a on svojim i za drugo mene nije briga.

I na kraju balade usudila bih se kazati da sam jako puno naučila, završila sam jako „skupu ali neprocjenjivu životnu školu“. Naučila sam važnu lekciju da ti nitko, ama baš nitko, ni mama ni tata, ni najbolji prijatelj, a kamoli netko drugi, ne mogu pomoći ako si ne pomogneš sam. Naučila sam do postoje manipulativni i zli ljudi i što je još važnije, naučila sam kako ih prepoznati. Svuda su oko nas, sretala sam ih i ranije, u školi, u poslu, među poznanicima ih ima, ima ih i u obitelji. Ima ih u svakoj obitelji, samo dobro otvorite oči. Naučila sam da takve  osobe nemaju ograda niti savjesti, nije ih briga kakve posljedice ostavljaju na druge. Spremni su ukrasti, slagati, oteti i ozlijediti, ako treba, samo da bi nešto postigli. Naučila sam da takve ljude ne možemo promijeniti, pomoći im i iscijeliti ih. Naučila sam da se moram naučiti obraniti od njih odmicanjem i postavljanjem granica. Oslobađam se površnih prijateljstava koja su me opterećivala i energetski iscrpljivala. Učim se glasno kazati NE i snositi posljedice te moćne riječi. Nastavljam se zauzimati i boriti za sebe, gdje god treba. I shvatila sam kakvu snagu energiju, borbenost i karakter imam.

Hvala vam što ste me dopratili do cilja.