Narcis nosi masku

...i zašto je važno prepoznati ju...

Da, Narcis nosi masku, figurativno, poput glumca. Najčešće je to maska žrtve. On se duboko uživi u svoju ulogu. Međutim, kao što ni profesionalni glumci ne mogu 24 sata biti glumci, već „izlaze“ iz uloge, tako ni Narcis ne može cijelo vrijeme biti lik koji je osmislio. Zato se s vremena na vrijeme mogu nazrijeti pukotine njegove maske tj. dvoličnost ili čak višeslojnost njegove osobnosti.

U nekim od ranijih tekstova već sam spominjala kako sam ja ponekad mislila (nemam nikakvo medicinsko obrazovanje) da moj Narcis ima bipolarni poremećaj. No, bipolorani poremećaj je nešto drugo. On bi ponekad bio potpuno drugačija osoba od one osobe kakav je bio 95 posto vremena koje smo proveli zajedno. Drugačije bi razgovarao, zaključivao pa čak i izgledao. Mimika njegovog lica je bila fascinantna. Taj On mi je bio blizak, ali uglavnom je prevladavao onaj drugi On kojeg uopće nisam razumjela i nisam mogla dokučiti što misli, što želi od mene, njegovo ponašanje me je zbunjivalo, smatrala sam ga neprimjerenim za osobu njegovih godina, obrazovanja, s obzirom da je otac. To me je bunilo. Koji On je pravi? Znači li to da ipak može biti dobar, blag, zabavan, ugodan...samo se trebam strpjeti, čekati (kako mi je znao govoriti)?!

Zapravo, Narcis se, barem prema mom iskustvu, ne ponaša jednako prema svima. Neki će ga doživjeti potpuno drugačije nego što sam ga ja doživjela. Ti ga ljudi poznaju izvana, vrlo površno. On je na prvi pogled šarmantan, trudi se biti prihvaćen, djeluje blago, zbunjeno, smotano, kao dječak kojemu treba pomoć ili usmjerenje. Njegovo je pravo lice vidljivo samo njegovim najbližima, a to su obitelj, bliski prijatelji, eventualno kolege s kojima radi.

Moj Narcis je prema meni odlučio biti velika žrtva. Tako mi se predstavio. Ja sam ga doživjela, a to mi se kod njega i svidjelo, kao blagog, nježnog, emotivnog muškarca koji prolazi kroz teško razdoblje (razvod nakon 20-ak godina veze i braka), muškarca koji voli svoje dijete, koji voli mene i osjeća veliku povezanost i bliskost sa mnom. To je, naravno, bila velika zabluda jer on sve to nabrojano - nije. On je glumio da je takav i tako mi se predstavio. Takav je utisak na mene ostavio. Ne bih mogla reći da sam naivna, nisam niti mlada djevojka, a ipak, uspio me je zavarati. Bio je jako uvjerljiv, odnosno bio je vješt u uvjeravanju.

Već i prije nego što smo započeli našu vezu ja sam bila zbunjena. Jedan me je dan došao potražiti u mjestu gdje živim, otišli smo na ručak, ispričao mi je svoju tužnu životnu priču, o teškom ocu, još težem djetinjstvu u neimaštini, o braku koji to nije, o tome kako ga je žena odvojila od kćeri, kako je ona bila gruba, kako bi za kćer sve dao, kako bi se žrtvovao, sve pa i ljubav, kako je patio, kako više nikog nema...i kako voli mene. U svemu tome bilo je, možda, tek zrnce istine, a on je spretno uvijek sebe stavio u središte nemilih, nesretnih događaja i okolnosti. Propustio je ispričati da je te nemile događaje on prouzročio ili da nije on bio žrtva već agresor – nešto kao „vuk u janjećoj koži“.

Ja sam ga npr. u svezi teškog odrastanja na neki način tješila i govorila da svi mi koji smo odrastali u ex-Yugi 80-tih, otprilike smo bili sličnog imovinskog stanja, svi potječemo iz radničkih obitelji i svi smo, po meni, jednako „ne-imali“ u odnosu na današnju djecu. Odrastali smo s jednim parom jeans-a (bili smo presretni ako smo imali nekog tko bi nam donio taj jeans iz Trsta) i nosili smo te „rifle“ dok se ne izderu, pa i poslije. Potpuno neusporedivo s današnjim klincima. Svi smo išli u školu u plavim kutama, tako da mi je i ta njegova priča o „teškom“ djetinjstvu u neimanju bila „tanka“. Ja se rado prisjećam tih vremena, ali ne mislim da je to imalo negativne posljedice na mene kao odraslu osobu danas, dapače, drago mi je da sam bila svjedokom tih lijepih, jednostavnih, skromnih, drugačijih vremena.

Zato je meni i taj njegov prvi razgovor sa mnom bio čudan, nepriličan, neobičan, iritantan. Nije mi rekao – došao sam zbog tebe, ti mi se sviđaš...nego je pričao o svom čemeru. Ništa se nije dogodilo taj dan, razišli smo se svatko na svoju stranu. Ipak, ostalo mi je u sjećanju kako je turobno izgledao, paćenički, jadno, mračnog pogleda kad bi pričao o kćeri i njenim tegobama. Bilo mi ga je žao, bez obzira na sve. Razmišljala sam o tom jadnom čovjeku, počela sam ga žaliti. Kasnije sam čula i od drugih osoba da ga žale. On vjerojatno „igra“ na tu kartu i nemilosrdno je usavršio kako izazvati sažaljenje, a sve životne situacije uspije prikazati na način da je on uvijek taj kojeg treba žaliti i pomoći mu.

Kako imamo zajedničkih prijatelja na facebooku, vidjela sam kad je netko lajkao njegovu fotografiju, snimljenu nekoliko dana nakon našeg susreta. Brao je kajsije, stajao je pored starog debla kajsije, osunčan, osmijeh od uha do uha. Nisam mogla vjerovati kad sam vidjela tu fotografiju. Zar je to ista osoba? Sa mnom, dva dana ranije, na ručku (dakle, pojavio se pred ženom koju želi – preda mnom), bio je turoban, kao da su mu potonule sve lađe ovog svijeta. Ja sam ga taj dan odbila...(dakle, po nekoj logici, trebao je nakon našeg susreta biti još turobniji), a on blista od veselja i bere kajsije, bezbrižan, sretan, s osmijehom na licu. Bila sam potpuno zbunjena, da li je to ista osoba, što se dogodilo, kako, zašto je sa mnom na ručku bio tako mrgodan, mrk, mračan, potišten, spuštenih ramena, očiju bez sjaja, čak izobličen od crnila? Bilo je to pitanje koje me je mučilo i nisam mogla odgonetnuti odgovor kako se uspio toliko preobraziti.

Kasnije sam uočavala slične fizičke promjene na njemu. Naši susreti nisu bili lijepi,opušteni, nisu bili uživajući, uvijek je bila neka mračna sila iznad nas, kao oblak koji se nadvio i prijeti. A, trebalo je biti lijepo. Zašto nije bilo? Bili smo dvoje odraslih, zrelih ljudi, dvoje „ljubavnika“ koji su se našli u vrtlogu života i žele provesti „ostatak života zajedno“ (tako je on meni govorio). Zašto, onda, ja ne mogu pronaći niti jedan jedni cijeli dan i uprijeti prstom u taj dan i reći – evo, taj dan s njim ja sam bila mirna, sretna i opuštena, taj dan sam znala da je On taj?! Ja to, u najintimnijim svojim razmišljanjima, ne mogu učiniti. Takav dan ne postoji.

Uvijek je pričao mračne priče, teške priče, tegobe, uvijek je ponavljao o očevom teškom karakteru, o nekim stvarima koje su se dogodile pred 40 i više godina. Ponavljalo je neke deklarativne izjave iz svog turobnog braka, probleme sa ženom, njena depresije, svoje financijske probleme, probleme s njenom i svojom obitelji, probleme koje je imala njegova kćer. Ta, mi smo bili u vezi na daljinu, nismo bili svaki dan zajedno, ali kao da je svaki put prebacivao dio svog tereta na moja leđa, da ga ja dalje nosim. Uvlačio je mene u te svoje mračne priče. Podmetao je moja leđa pod svoje probleme. Ja sam ozbiljna, odgovorna, suosjećajna. Dakle, idealna?!

A, zatim, on bi s drugima u društvu izgledao posve drugačije, rasterećen. On je igrao „nogoš“ sa svojim „drugarima“, on je s kolegama ponekad išao na izlete, na večere. Putovao je na izlete i s planinarima, uživao je. Uvijek je bio veseo, činilo mi se da doista uživa. Na fotografijama se smijao. Pa, zašto nije uživao u mom društvu, ako me je toliko volio? Zašto sam i ja, odjednom, postala zabrinuta? Imamo i mi zajedničkih fotografija, na njima je uvijek nekako ukočen, kao da ga nešto boli, iako je bio nasmiješen, ali taj osmijeh je bio „kiseo, drven“, kao da ga je nešto vuklo nazad, nije bio otvoren, sretan, opušten osmijeh (ako takvi osmjesi uopće postoje).

Njegov glas je, dok je pričao svoje mračne priče, poprimao različite boje i tonove. To me je fasciniralo. Po boji glasa sam mogla osjetiti kakav je koji dan, uspijevala sam razlikovati te promjene u njegovu glasu, ali ih nisam znala tumačiti. Nekad mu je glas podrhtavao, iako je pričao nešto benigno, treperio je u povišenom tonu. Razmišljala sam o tome, ali najdalje dokle sam došla bilo je da je on u stresu zbog razvoda i da se taj stres tako manifestira, između ostalog i na njegov govor. Tek sam nedavno, prije par tjedana naišla na pojam „parajezik“ koji označava neverbalne geste i znakove komunikacije kao što su uzvici, poštapalice, naglašavanje pojedinih riječi, boja, brzina i ton glasa i sl. Također, postoje radovi na temu kako se uz pomoć parajezika može manipulirati u međusobnoj komunikaciji, te da Narcisi to redovito čine.[1] Wow. Moj Narcis je vjerojatno tijekom studija učio o parajeziku. Ja do sada nisam previše obraćala pažnju da se bojom, brzinom i tonom glasa može tako manipulirati sugovornikom u privatnoj konverzaciji, da ne kažem, da me je potpuno šokiralo da bi netko u ljubavnoj vezi koristio boju i ton glasa kako bi manipulirao svojom partnericom (parajezik se obično koristi u reklamama ili političkim govorima).

Imam puno primjera tog neopuštenog, grčevitog, turobnog, mračnog Narcisa kad je bio sa mnom ili dok je razgovarao sa mnom i jednog posve drugačijeg, lepršavog, rasterećenog, nasmijanog Narcisa kad bi bio u društvu nepoznatih ljudi, svojih „drugara“, kojekakvih sporednih likova. Da li su to dvije različite osobe?! Ili jedna ista osoba samo ponekad ima masku, a nekad ne?! Koje je pravo lice tog Čovjeka? Tko je On zapravo? Da li sam ga ja upoznala, nakon svi tih silnih svakodnevnih razgovora, mogu li reći da znam kakav je On, što je htio od mene?! Mogu samo naslućivati. On će uvijek reći nešto drugo. Nažalost, stekla sam dojam da govori jedno, misli drugo, a radi treće. Na fotografijama uvijek izgleda drugačije, kao da nije ista osoba.

A, kako se tek prezentira na facebook-u, eh, to je jedna posve druga priča i zaslužuje zasebni tekst.

U razgovorima sa mnom, dakle, on je bio jadan, žrtva. Često je plakao (ipak, razgovarali smo telefonom pa ja nisam svjedočila tim suzama), ali „plakao je“, čula sam njegov plač. Uglavnom je on pričao, kukao (jedan dječji psihijatar mu je rekao da „prestane kukulekati“), tražio sažaljenje. Ogriješila bih se da kažem da je galamio na mene. Ne. On je plakao jer njegova uskoro-bivša žena agresivno nastupa prema njemu, psuje, vrijeđa ga i sl., a ja sam ga tješila. Čak i u tim razgovorima, nije on preda mnom niti na nju galamio, psovao ili nešto slično. Osim jednom.

Ja sam samo jednom, dok smo bili u vezi, iskusila njegov bijes – bilo je to djelomice moja krivica. Nazvala sam ga jednu večer, on je bio silno uzrujan, bijesan, nisam ga mogla prepoznati, galamio je, nisam razumjela o čemu se radi, uspio mi je nekako izgalamiti da su žena i kćer naišle, ostavile mu psa na čuvanje, a one otišle u shopping. Nije mi bilo jasno što ga je u toj situaciji uzrujalo – to što su one išle u shopping, a on ne ili to što je dao novac kćeri da si nešto kupi ili to što je on ostao sam i čuvao njihovog psa. Ili možda sve to skupa. Uglavnom, zvučao mi je na telefonu kao netko koga ne poznajem. Psovao je. Ja sam, kako se kaže, „naletjela“ i nisam htjela popustiti pa sam počela ispitivati, smirivati, a onda je on „okrenuo taj bijes prema meni“. Ne sjećam se točno što mi je govorio – uopće se ne sjećam riječi, sjećam se da sam bila u šoku, znam da je galamio na mene, znam da sam ja plakala na kraju. Pokušavam se sjetiti što mi je rekao, ali imam blokadu (iako se svih razgovora osim toga dobro sjećam). Ja sam tu noć plakala, nije se ispričao, nije se javio do sutradan kada je poslao kratku poruku „S tobom ili bez tebe dalje?! Nadam se s Tobom“

 Sve ostalo, nikada nije verbalno bio grub, osim iznenadnih povremenih ispada tipa „Ti si sebična, ti si bešćutna, ti si privilegirana“. Te njegove uvrede (sada znam, to je „projiciranje) nisu bile tijekom svađe, već potpuno izvan konteksta. Boja i ton glasa, ponovno, nisu odgovarali onome što je govorio. Sada znam da je to oblik „suptilne (pasivne, prikrivene) agresije“.

Jednako tako niti kad mi je izjavljivao ljubav, boja i ton glasa nisu odgovarali tim ljubavnim velikim izjavama.

Međutim, nakon što smo prekinuli vezu, postepeno sam upoznala jednog drugog Njega, jednog novog čovjeka kojeg do tada nisam poznavala. O samom prekidu na Badnjak, porukom...a taj dan smo se trebali naći, možda jednom drugom prilikom. 

S obzirom da nisam imala više priliku razgovarati s njim, nazvala sam ga da se dogovorimo oko povratka pozajmice. I tada sam spoznala sav njegov gnjev, bijes, ljutnju. Spuštao mi je slušalicu, galamio je, vrijeđao me je, bio je vulgaran. Jednom mi je napisao i super vulgarni e-mail, gdje je, između ostalog napisao „odj..i, ne želim te ni čuti ni vidjeti više, potvrđuje se tvoja sebičnost, što sam od početka govorio...“ Ja bih zvala jednom mjesečno, podsjećajući ga i tražeći način da mi da neki konkretniji prijedlog kada bi vratio dug, a ne samo općenito „vratit ću kad budem imao“. Posljednje Njegove riječi upućene meni telefonom, prije nego je zalupio slušalicom, bile su: „ajd u k...c“. Ja sam samo pitala za svoj novac, nisam se svađala, nisam bila agresivna.

Dakle, tko je taj čovjek i koje je njegovo pravo lice? Na kraju balade, rekla bih, upravo ovo koje sam spoznala nakon naše veze. Ono drugo lice koje sam ja vidjela, bilo je „obloženo“ maskom od više slojeva hinjene blagosti, emocije, projiciranih obećanja. Pukotine sam nazirala svakodnevno, ali kao što reče jedna pametna žena – „manipulacija sama po sebi je takva da ju ne možete otkriti, jer onda ne bi bilo manipulacije“. Ali, ono što možete napraviti, a i što sam ja radila – jest raditi pritisak da maska padne čim prije ili, ako se niste uspjeli niti malo emotivno vezati, odmah se okrenite, bježite i ne osvrćite čim naslutite prve pukotine.

---

[1] https://core.ac.uk/download/pdf/54541123.pdf