Posljedice dugotrajnog psihičkog zlostavljanja – oštećenja na mozgu

Nedavno sam naišla na jedan članak o tome kako dugotrajno psiho zlostavljanje od strane Narcisa uzrokuje oštećenja na mozgu osobe koja je s Narcisom / Psihopatom u vezi. Priznajem, tekst me uplašio jer sam prepoznala neke od opisanih simptoma, međutim, sreća u nesreći je što uz trud i rad na sebi, nekim metodama koje smo spontano otkrile, možemo tu štetu poništiti ili ublažiti.

Ne trudeći se biti liječnik (jer to nisam), laički ću prepričati o čemu se radi. Naime, ova istraživanja i otkrića pripadaju području neurologije, tako da to ni mnogi psiholozi, niti psihijatri ne znaju i ne proučavaju.

Opće je poznato da dugotrajna izloženost psihičkom nasilju i zlostavljanju najčešće dovodi do PTSP-ja i tzv. C-PTSP-ja. Međutim, manje je poznato da dugotrajna izloženost psihičkom nasilju dovodi do smanjenja hippocampusa koji je centar za pamćenje i učenje, uz istovremeno povećanje amigdale gdje su smještene tzv. negativne emocije – strah, tuga, ljutnja, sram, zavist.

Najjednostavnije rečeno, posljedica duže veze s Narcisom može dovesti do problema s koncentracijom i pamćenjem i to tzv. kratkoročnim pamćenjem, uz istovremeno intenzivne osjećaje ljutnje, straha, tuge, srama i zavisti.

Hippocampus je tvorevina u mozgu koja je zaslužna za smještaj kratkotrajne memorije, odnosno gdje se privremeno pohranjuju podaci i sjećanja, nakon čega se ti podaci i sjećanja ili „premještaju“ u područje trajne memorije ili se potpuno zaboravljaju. Hippocampus je, dakle, važan za učenje.

Sveučilišta u New Orleansu i Stanfordu provela su istraživanja na osobama koje su doživjele dugotrajno psiho zlostavljanje. Osobe kod kojih je osnovna razina kortizola (hormona stresa) povišena i koje imaju više simptoma PTSP-ja, imaju primjetno najveće smanjenje hippocampusa. Dakle, što smo više bili izloženi stresu i što su simptomi PTSP-ja izraženiji (nesanica, napadne misli, flash-back sjećanja, opsesivno razmišljanje i sl.), imat će i više problema s koncentracijom i pamćenjem.

Ja sam kod sebe prepoznala ovaj problem. Naime, događalo mi se, a i još uvijek mi se događa, da zaboravim „privremeno“ neku činjenicu, npr. prijateljica mi nešto kaže tijekom razgovora, ja to potpuno smetnem s uma, zaboravim na tekuće obveze – npr. zaboravila sam kupiti policu osiguranja ili podići novac (svaki dan se prisjetim da to moram napraviti, ali kasnije tijekom dana zaboravim), a bilo je i situacija vezanih uz poslovne obaveze koje sam – jednostavno – zaboravila. Na sastanku sam prečula jedan dogovor, kasnije sam provjerila kod ostalih sudionika i svi se jasno sjećaju, ali – ja – tabula raza – ja to „nisam čula“. Vjerojatno sam čula, ali zbog spomenutih problema, umjesto u memoriju, otišlo je u potpuni zaborav. Također, nekoliko mjeseci sam imala problema s koncentracijom. Moj posao zahtijeva dosta koncentracije i kreativnosti i događalo mi se da započnem nešto raditi, ali nakon 10 min, moram napraviti pauzu, od npr. 30-ak sekundi ili nekoliko minuta i tek onda mogu opet nastaviti. Tako da sam stalno prekidala posao i radnje obavljala uz puno stanki. Naravno, isprekidane radnje dovode do toga da nešto važno može biti zanemareno...itd.

Istraživanja idu i puno dalje i potvrđuju da dugotrajna izloženost psihičkom zlostavljanju može dovesti i do amnezije i trajne zbunjenosti, smetenosti.

Što se povećane amigdale tiče, to je inače, obilježje koje je karakteristično za same Narcise i Psihopate, odnosno zlostavljače. No, u ovom slučaju, događa se da osobe koje su izložene njihovim napadima, također imaju intenzivnije negativne osjećaje. Nekoliko vas je komentiralo kako ste se „uplašili da se pretvarate u Narcisa i da postajete poput njega“, jer ste se i vi počeli ponašati poput njega, galamiti, ljutiti se, manipulirati. Mislim da bi to moglo biti to.

Zbog stalne napetosti i straha kojima smo bili izloženi u blizini Narcisa, to je izazvalo da naše reakcije pokreće naš reptilni dio mozga (onaj najprimitivniji, koji je karakterističan za životinje). Drugim riječima, natjerali su nas da se branimo na najprimitivniji način. Jedna mi je žena rekla – „kao da sam se borila s nekom zvijeri“. Druga žena mi je rekla – „kao da sam se borila za svoj život“. Dakle, osjetili smo da je bila riječ o „neprirodnoj borbi“, da naše reakcije nisu bile tipične i da nemaju veze s intelektom. Ja bih rekla da sam se osjećala kao da mi je vlastita koža bila tijesna, kao da bih iskočila iz nje, a nisam mogla ništa. Moje su reakcije, također, bile užurbane, nervozne, probudio je ono nešto „animalističko“ u meni.  Inače sam vrlo smirena osoba, blaga, rekla bih, rijetko me se, do iskustva s Psihopatom, moglo izbaciti iz takta.

Amigdala je, također, zaslužna za reakcije kad se nađemo u stresnoj situaciji pa tijelo mora odlučiti da li se „boriti ili bježati“ (tzv. fight or flight). Jedino što u bilo kojoj drugoj stresnoj situaciji (osim rata), taj trenutak straha i smrznutosti traje jako kratko, samo dok traje neposredna opasnost. Međutim, što smo više vremena proveli s Narcisom, naša je napetost bila dugotrajnija, umjesto da taj strah i zaleđenost prođu za nekoliko minuta, oni su trajali danima,mjesecima, a kod nekih osoba i godinama. Svatko od nas zna kako smo se osjećali u njegovoj blizini. Puno sam puta napisala da se ni u „najljepšim i trebalo bi biti najopuštenijim trenucima veze s njim, ja nisam dobro osjećala, bila sam napeta“...bila sam u dugotrajnom „boriti se ili bježati“ stanju.

Dugotrajna izloženost stresnim situacijama izaziva potpuni nemir (divljanje) hormona, organizma, podsvijesti. Tijelo se bori. Tijelo se bori za život, doslovno.

Članak dalje navodi da osobe koje su bile dugotrajno izložene takvim situacijama, nesvjesno razvijaju primitivne mehanizme obrane kao što su:

-           negiranje (kako bi izbjegle bolne emocije, to je nešto kao „spontani bijeg od onoga što bi nas moglo povrijediti, pa radije negiramo“),

-          „stavljanje u ladice, zakopavanje“ – odnosno pronalazimo objašnjenja za negativne aspekte veze (zakopavamo to) a fokusiramo se samo na pozitivne aspekte u vezi sa zlostavljačem (u puno komentara na neke tekstove primijetila sam da bez obzira koliko zao on bio, mnoge osobe to zanemaruju i opravdavaju i dalje ga doživljavaju kao dobrog, divnog, i žale ga), te

-          Projiciranje naših dobrih osobina na njih – jednako kako Narcisi projiciraju na nas svoje negativne osobine, tako i mi projiciramo na njih svoje pozitivne osobine i dobrotu.

Prema nekim znanstvenicima, sve što učimo, radimo, doživljavamo, sve se odražava na rad našeg hippocampusa. Dakle, naš mozak „pamti“ sve što nam se dogodilo. Ostaje trag. Hippocampus je posebno podložan negativnom utjecaju hormona kortisola (hormona stresa). Kortisol utječe na to da li će se neuroni „dodavati“ ili „oduzimati“ od hippocampusa. Posljedično, to se može jako negativno odraziti na sposobnost učenja. Rekla bih, dobro je da mi se ovo dogodilo u godinama kad sam prošla intenzivno učenje (što se struke tiče, učim, naravno i dalje, ali rekla bih da ono najvažnije što sam trebala naučiti, jesam naučila). Zamislite da ste sada studenti i kakve bi to ostavilo posljedice.

Nadam se da vas nisam jako uplašila, iako je sve ovo što je gore opisano, doista ozbiljno i opasno. Barem sam ja bila zgrožena.

No, šteta koja je učinjena, može se popraviti. Kako?

Kažu da je najučinkovitija metoda EMDR. Valjalo bi se potruditi i pronaći bavi li se itko od naših terapeuta ovom metodom.

Također, jako su dobre vođene meditacije (istraživanja vođena na Harvardu pokazuju da dnevno prakticiranje meditacije pomaže u obnavljanju sive tvari mozga ili tzv. „malih sivih stanica“), aromaterapija, prakticiranje dobročinstva (pomaganja drugima, dobrota, blagost) i tzv. „Emotional Freedom Technic“ – prevela bih to kao tehnika emocionalnog oslobađanja, ali priznajem, ne znam što bi to konkretno bilo.

Čini mi se da meditaciju možemo prakticirati sami, naravno i aromaterapiju, a EMDR bi trebalo potražiti stručnu pomoć. Ako je netko imao iskustva s tom terapijom, dobro bi nam došla koja informacija o tome.