“Pablo
had told me, that first afternoon I visited him alone, in February 1944, that
he felt our relationship would bring light into both our lives. My coming to
him, he said, seemed like a window that was opening up and he wanted it to
remain open. I did, too, as long as it let in the light. When it no longer did,
I closed it, much against my own desire. From that moment on, he burned all the
bridges that connected me to the past that I shared with him. But in doing so
he forced me to discover myself and thus to survive. I shall never cease being
grateful to him for that.“ F. Gilot
„Žene su strojevi za patnju“...riječi su „velikog“ slikara Pabla Picassa, od čije je
smrti, ovih dana, proteklo punih 45 godina. Malo se zna ili namjerno malo
spominje da je Picasso bio Narcis, odnosno, vjerojatno i Psihopat. Bio je
okrutan sadista, zavodio bi, manipulirao, mučio, iskorištavao i odbacivao žene.
Jednom prilikom je rekao – „postoje dvije
vrste žena: božice i otirači za noge“.
Nedavno sam sasvim slučajno, google-ajući Internetom naišla na tekst gdje
psihologica analizira Picass-ovo ponašanje, temeljem knjige Francoise Gilot „Life with Picasso“, u kojoj Francoise –
jedina žena koja je zdravog razuma i uzdignute glave napustila Picassa –
opisuje svoju toksičnu vezu s njim, iz koje je rođeno i dvoje djece – Claude i
Paloma. Knjiga je objavljena 1964. godine i izazvala je veliki Picassov bijes,
prijetio je Francoise i umjetničkim galerijama koje su s njom surađivale,
ucjenjivao je. Koliko je bio bijesan, govori i činjenica da nakon objave
knjige, njoj u inat, Picasso do svoje smrti više nije htio vidjeti ni njihovo
dvoje djece. Po knjizi je svojevremeno, negdje 90-ih snimljen i film s Anthony
Hopkins-om u glavnoj ulozi (njemu baš
pristaju uloge Psihopata).
Jedna od Picassov-ih unuka (Marina), prilikom otvaranja izložbe njegovih
slika, prije 20-ak godina, prvi put je javno progovorila o mučnim obiteljskim
pričama, nasljeđu velikog Psihopate koji je ostavljao krvav trag iza sebe. Jedna
nevjenčana supruga Marie-Therese (ljubavnica s kojom je imao kćer) i druga
supruga Jacqueline izvršile su samoubojstvo, jedna vješanjem, a druga se
upucala pištoljem. Prva supruga Olga i jedna od ljubavnica Dora Maar (naše gore
list) - imale su velikih psihičkih
problema, liječile se od depresije potpuno uništene (čak su bile podvrgnute i
elektrošokovima, u ono doba).
Picasso je imao četvero djece s tri različite žene, od toga samo prvi sin
Paulo rođen je iz bračne veze s balerinom Olgom. Paulo se kasnije odao
alkoholizmu, a njegov 24-godišnji sin Pablo izvršio je samoubojstvo popivši
razrjeđivač. Paulo koji je umro u 54. godini, nije dočekao očevo nasljedstvo,
ono koje mu je ovaj obećao jer se nikada nije sudski razveo od Olge, Paulove
majke, kako ne bi morao dijeliti imovinu.
Pablo se oženio Olgom 1918. godine, a upoznali su se tako što je on radio
kostime za baletnu predstavu u kojoj je plesala. Zbog Pabla ona se odrekla
svoje baletne karijere. Kad ju je upoznao, bila je talentirana, vedra,
društvena, glamurozna. Uz nju i preko nje, Pablo je upoznao mnoge političare i
umjetnike, utjecajne ljude. 1921. rodila mu je sina Paola, a od tog trenutka
njihova se veza urušava (zvuči poznato?!).
1927. Pablo započinje vezu s tada 17-godišnjom Marie-Theresom, Olgi ispred
nosa, iako ona za tu vezu saznaje tek 1935. godine, od drugih, naravno, kad je
Marie-Theresa bila trudna. Olga ga tada ostavlja (do tada su pak živjeli zajedno
u istom stanu) i podnosi zahtjev za razvod, ali se Picasso odbija razvesti da
ne bi dijelio imovinu. Do kraja života živjela je osramoćena, depresivna, umrla
je od raka, izmučena u dobi od 63 godine, 1955. godine.
Marie-Therese i Pablo sreli su se na ulici, ispred Galerie Laffayete
1927.godine, kad je ona bila još maloljetna. Vezu su u početku tajili, iako joj
je Picasso pronašao stan u istoj ulici gdje je živio s Olgom i sinom Paulom (valjda da mu bude lakše to sve handlati).
Marie-Theresa mu je bila model i muza, a 1935.godine, u rujnu, rodila je kćer
Mayu. Međutim, nekako u isto vrijeme, Pablo je već izgubio interes za nju i
započeo vezu s Dorom Maar. Marie-Therese je bila jako ljubomorna na Doru, a
Pablo je to vješto i potencirao i čak ih jednom prilikom nahuškao da se potuku
zbog njega (pred njegovim očima, dok je on mirno slikao), a kasnije je pričao
Francoise (ženi koja ga se usudila
ostaviti) da mu je to bio jedan od vedrijih momenata u životu. Picasso je
održavao vezu s obje do 1940.godine (triangulirao
je, zar ne?). Marie-Therese je počinila samoubojstvo 1977.
Kad je srela Picassa, Dora Maar (čiji je otac bio Hrvat), bila je talentirana
zvijezda u usponu moderne fotografije. No, kasnije se, po njegovom nagovoru,
odrekla fotografije i sama se počela baviti slikarstvom. Picasso ju je puno
slikao, potpuno izobličenog ispaćenog lika, gotovo sadistički. Tako ju je on
doživljavao. Bili su u vezi od 1936. do 1946., iako je on 1943. godine započeo
vezu s tada 21-godišnjom Francoise. Dora Maar je doživjela nervni slom i ležala
je na psihijatriji od 1945. godine. Nikada se nije potpuno oporavila. Picasso
ju je znao dodatno mučiti dolazeći joj u posjetu skupa s Francoise. Picasso je
za Doru znao reći – „ne mogu je zamisliti
drugačije nego da plače“. Dora je doživjela duboku starost (umrla je
1997.godine u svojoj 90-toj godini), ali je nakon njega ostala ruina od žene.
Prilikom njihova posljednjeg susreta, Pablo je bio i fizički nasilan prema njoj.
I napokon Francoise i Pablo sreli su se u jednom pariškom restoranu
1943.godine, ona je imala 21, a on 61. Susret je bio fatalan, Pablo je bio na
večeri s Dorom, ali je zamijetio mladu Francoise i da bi je impresionirao,
rasuo je zdjelu trešanja na njen stol. Dakle, u to vrijeme, on je bio oženjen s
Olgom, istovremeno u vezi s Dorom ali to ga ne sprječava da započne vezu s
Francoise. Nikada nije službeno prekidao veze, jednostavno bi prethodnu ženu
samo ignorirao i ona bi čula od drugih da je on s nekom drugom.
Francoise, iako vrlo mlada, pokazalo se da je bila tvrd orah za Pabla.
Provela je s njim punih 10 godina, podredivši svoj život njegovom, rodivši mu
dvoje djece – sina Clauda 1947. i kćer Palomu 1949. Nisu se nikada vjenčali,
ali kasnije je isposlovala da on službeno prizna djecu (iskoristila je novac
zarađen od prodaje knjige za sudske i odvjetničke troškove), te su oni danas
njegovi ravnopravni nasljednici. Također, doživjela je duboku starost. Usudila
se ostaviti ga, a opisala je što je sve doživjela s njim u knjizi, nije ga se
bojala. Iako nije tada znala da bi službena dijagnoza bila „Narcis“ ili
„Psihopat“, ona u svojoj knjizi izvrsno opisuje sva ta, nama tako poznata,
obilježja i navodi brojne primjere njegovog ponašanja, jedino im ne daje „ime“.
Međutim, mene zadivljuje što se ona usudila 1964. godine napisati istinu o
velikom Picassu. Mnogi joj nisu vjerovali, on je provodio prljavu kampanju
protiv nje, ucjenjivao je galerije u stilu „ili ona ili ja“. Kasnije, nakon
njegove smrti, doživjela je validaciju i priznanje i onih koji su u početku
govorili da je „ostavljena ljubavnica koja se sveti“. Za početak svoje veze s
Pablom, Francoise kaže „bila je to
katastrofa koju nisam željela izbjeći“, ali i sljedeće „da nije bio rat, sigurno ne bih započela
vezu s njim“.
Francoise je i danas živa, vitalna umjetnica, ima 97 godina. Kad joj
novinari pokucaju na vrata, uglavnom odgovori – „neću govoriti o Picassu“, ali uvijek nekako razgovor sama svrati na
njega. Ipak, ne posjeduje niti jednu njegovu sliku, a nakon prekida su se
vidjeli samo jednom prilikom (kad je dovela djecu da provedu s njim neko
vrijeme).
Francoise je Picassa odmah jako zaintrigirala, znao je da nije „lagan
plijen“ i da je inteligentna. Po njenim riječima, on nije bio „tip muškarca
koji bi joj se ni fizički svidio – bio je vrlo nizak, neugledan, a ona je
voljela visoke, vitke, snažne mlade muškarce“.
Kad je Picasso rasuo trešnje po njenom stolu, u restoranu, na očigled Dore,
naglo je poljubio Francoise. Ona se nije opirala. Picasso je zastao i pitao „ne buniš se?“, a ona mu je odgovorila „ne, zašto bih?“. To ga je na tren
zbunilo, ali je odgovorio „bar si me
mogla odgurnuti, inače bih mogao pomisliti da mogu uraditi što god poželim“.
Francoise mu je odgovorila „samo naprijed“,
a on je dalje rekao „baš odvratno, da li
me voliš?“. Francoise je nastavila: „to
ne mogu jamčiti“, a Picasso je na to odgovorio: „odvratno, kako očekuješ da te zavedem u tim okolnostima, ako se ne
želiš opirati, tada to neću učiniti. Moram o svemu ponovno razmisliti“.
Francoise ga nije vidjela mjesecima, ali ju je intrigirao. Posjetila je
njegov atelje i ostalo je povijest. Kaže da je s njim razgovarala s lakoćom,
osjećala se dobro u njegovom društvu. Osjećala se čarobno, intelektualno joj je
bio zanimljiv i mogli su o svemu razgovarati. Picasso je u početku bio „nježan
i sramežljiv“, iako je inače bio nasrtljiv i nestrpljiv, agresivan karakter. Strategija
mu se isplatila i Francoise se uskoro osjećala kao da život bez Picassa nije
opcija. Vjerovala mu je potpuno, bezrezervno. U početku veze do ranih jutarnjih sati, znali su razgovarati.
Relativno brzo od početka veze, ona je shvatila da ljubav nije uzajamno
uzvraćena. Ona mu je bila i muza, žena koja ga je bezrezervno voljela, brinula
je o njemu, a od njega je dobivala samo sudjelovanje u njegovoj umjetnosti.
Govorio joj je o svojim bivšima, a čak ju je i upozorio rekavši – „meni nitko ne znači ništa, kao mrvice
prašine, a žene su ili božice ili otirači za noge“. Francoise je naivno
vjerovala da je ona božica u njegovim očima.
Uskoro je postajao opsesivan. Govorio joj je da obuče crnu haljinu i stavi
bijelu maramicu preko lica i da tako hoda kako ju drugi muškarci ne bi gledali.
Inzistirao je da zajedno odu posjetiti Doru Maar koja je bila depresivna. Dora
je bila ljubomorna na Francoise i tom ju je prilikom izvrijeđala. Francoise je
shvatila da je Picasso uživao u sceni i prigovorila mu je, ali on joj je rekao „učinio sam to zbog tebe, da znaš kako mi do
nikog nije tako stalo, a ti mi tako vraćaš, nemaš pojma što je život,
zaslužuješ da te bacim u Seine-u“, gurnuvši ju u jednu od izbočina na
mostu, okrenuvši je prema rijeci. Francoise mu je rekla nek ju baci (bilo je
proljeće i bila je dobar plivač), ali ju je pustio. Pobjegla je podzemnom dalje
od njega taj dan. U to vrijeme već je bila „sluđena“ njime i iako svjesna, nije
bila u stanju tada prekinuti vezu. Nije to bilo jedini put kad je bio fizički
nasilan, jednom joj je držao cigaretu tik do obraza, kao da je želi „žigosati“.
Inzistirao je da se preseli k njemu iako je tada živjela sa starom i
bolesnom bakom koja je ovisila o njenoj pomoći. No, Picasso joj je ovako rekao:
„ono što možeš dati baki svojom ljubavlju
nije nimalo konstruktivno, za razliku od toga što možeš dati meni jer kad si sa
mnom, pomažeš mojoj umjetnosti. Dakle, baka ili ja? Sebična si, jer ja ne mogu
bez tebe, a baka može.“ Francoise se tada 1946. preselila k njemu.
Tada je inzistirao i na djeci, te je Francoise uskoro zatrudnjela. Picasso
joj je govorio kako voli kad je trudna. Nakon rođenja sina, on se počeo
hladiti. Tada je Francoise pomislila – „bio
je dobar dok sam bila trudna, možda da još jednom zatrudnim...“. To se i
dogodilo. Međutim, nakon rođenja Palome, odlučila je da nova trudnoća i još
jedno dijete nemaju smisla. Kasnije je
shvatila da jedino razdoblje u kojem ga je vidjela duže vrijeme u dobrom
raspoloženju, kada je bila trudna s prvim djetetom. Tada je izgledao opušten,
veseo, raspoložen.
Francoise je imala puno obveza s djecom, a Picasso je postajao zahtjevniji.
Nekada se nije htio ujutro ustati iz kreveta, morala ga je nagovarati,
animirati, bio je kao „depresivan“, govorio je kako nema volje, sve mu je
crno... Postajao je sve okrutniji. Često je znao gasiti cigarete na njenom
tijelu. Ona mu je jednom prilikom rekla – „ti
si đavao“, a on je odgovorio „a ti si
anđeo, ali na jako vrućem mjestu što te čini mojim suučesnikom, mojim objektom“.
Od 1946.tj. otkako se uselila k njemu, Francoise je polako dodijala
Picassu. Nju je potpuno kontrolirao, ali on je postajao hladan i distanciran.
Sve je više odlazio od kuće i nestajao, nekada po nekoliko dana a nekada i par
tjedana. Novinari su pisali o njegovim nevjerama. Kad ga je prvi put izravno
pitala gdje je bio, Picasso ju je napao riječima – „ti želiš uzeti moju slobodu, ništa se ne događa, ti si luda“. Ona
opisuje kako je osjetila kao da je on sazidao zid između njih, iako su živjeli
u istom prostoru, odjednom joj je postao nedostupan. On ju je, naravno,
naveliko varao. Francoise je postajala depresivna, puno je plakala, a Picasso
joj je tada znao reći „lice ti je
predivno“. Uživao je gledajući ju kako se pati. Ona je tada shvatila da proživljava
isto što i prethodne žene u njegovom životu. Kad je naglo omršavjela zbog
stresa, rekao joj je „izgledaš kao metla,
zar misliš da su metle nekome privlačne? Meni nisu.“
Francoise je odlučila napustiti ga. On je tada, gotovo praktički, već živio
s drugom ženom, Jaqueline, koja se zaposlila u ateljeu za izradu keramike.
Francoise mu je na početku veze rekla „dok
te budem voljela, ostat ću s tobom, ali kad te više ne budem voljela, otići ću“,
na što je on odgovorio: „mene žene ne
napuštaju“. Zadnjih nekoliko godina njihove veze, Picasso je bio nemoguć.
Francoise je shvatila da bi, da je ostala s njim „uništio“. Samo je jedan
dan uzela djecu za ruke i otišla. On je bio bijesan. Prijetio je. Vikao je „da tamo gdje ide je pustinja, nadam se da će
ti život biti fijasko, ti nezahvalni stvore“. Zatim je rekao „merde“ (iliti „sranje“). Ipak došao je u
Pariz za njom i još je dva tjedna nagovarao da se vrati, uz psovke naravno.
Tada se vratio kući i ubrzo oženio s Jaqueline. Iz kuće je pobacao i uništio sve
Francoisine stvari, predmete, slike i namještaj.
Nakon Pablove smrti, Jaqueline je zabranila Francoisinoj djeci Claudu i Palomi da
prisustvuju očevoj sahrani, a on ih je ranije već bio i razbaštinio, nakon
Francoise-ine objave knjige. Kasnije je Jaqueline počinila samoubojstvo.
Francoise je za svoj život s Pablom znala reći – „nije me uopće poznavao, nije mislio da sam sposobna otići, znala sam
da moram preživjeti, da ga ne smijem previše iritirati i pokazati svoju
osobnost pa sam često bila tiha, ali to nisam bila ja“.
Što se knjige „Life with Picasso“ tiče, Picasso
je tužio Francoise tri puta, ali sva tri puta je izgubio parnicu. Nastojao joj
je zagorčati život. Knjiga je postala bestseller. A, Francoise živi i radi na
relaciji Paris – New York.
