Moram priznati kako je jako neobično pisati na temu emocionalne
manipulacije nakon ovoliko vremena. Lakše je, jer više nisam emotivno
uključena, ne boli me, s odmakom mogu puno racionalnije objasniti čak i svoje
osjećaje, a srce je lagano kao pero. Ali, teže je, jer me tema, zapravo, više i
ne dotiče, ne zanima me, odmakla sam se i vratila svom starom životu, što je i
bio moj cilj.
No, nekako, iz brojnih komentara primjećujem da je svima, a i meni je tako
bilo barem jednim dijelom oporavka, teško prihvatiti i gledati kako On (ili
Ona) nastavlja dalje, punom parom, kao da ništa između nas nije bilo, kao da
nikada nismo postojali i kao da je sve samo igra. Zapravo je sve baš tako kako
sam i napisala. „Mi“ kao par i nismo postojali i sve je bila samo igra, s
njegove strane.
Za osobu koja je doživjela prekid s nekim tko ima devijantnu osobnost, bilo
da je riječ o Narcisu, Sociopati, Psihopati ili „Borderline“ ili kombinaciju
nekoliko poremećaja, a što je i najčešći slučaj, već sama veza je teška i traumatična,
a prekid u prvi tren samo pojačava mučne osjećaje. Neki dan je jedna osoba
komentirala – „preteško je“. To je istina.
Borite se s hrpom osjećaja, od kojih niti jedan nije lijep ili pozitivan.
Osjećate se poniženo, jadno, iskorišteno, izvarano, prljavo. Osjećate se kao da
je vaš svijet stao. A, svi ostale žive. On „živi“, grabi dalje, ima novu „'jubav“
i besramno ponosno to pokazuje, ne srami se. Pitate se kako je mogao tako brzo
krenuti dalje? Mogao je. On nije uopće bio emotivno vezan. Sjećate se kako je
vaša veza katapultirana u zvjezdane visine u roku nekoliko dana. Tko ju je
takvom prikazao? On, ne vi. Vi ste samo upali u zamku slatkih riječi i
prihvatili ono što vam je rekao, što vam je hipnotičkom snagom usadio u
podsvijest, a kasnije i svijest. Povjerovali ste da je to To. Ali, nije to bilo
To. To je bio ružičasti balon koji je on napuhao. On ga je i ispuhao i to vrlo
grubo.
On je za novu vezu ili pripremio teren još dok je vaša veza trajala ili se
nakon nekoliko dana brzo snašao i krenuo dalje. Neću pričati što sve već znate.
Svatko od nas je to doživio. Vi se niste još pošteno ni naspavali, on je u
sretnoj novoj vezi. To vas dodatno mrcvari i iscrpljuje. Vi se doslovno „raspadate“,
a on „živi“. Kako je moguće? Nije fer, nije pravedno...
Bjesomučno pratite gdje su, što ima novo, a čini vam se da vaš život stoji
i dok pokušavate disati, obrisati tragove podbulog lica i skupiti ono malo
ljudskog dostojanstva, naviru pitanja. U njoj gledate sebe...tražite sebe i vidite
sebe.
Vi se tada počinjete uspoređivati s tom novom osobom. Što ona ima a ja nemam?
Zašto s njom „može“, a sa mnom nije? Zašto idu na mjesta gdje smo mi trebali
ići? Zar mu ne nedostajem? A, bude i još gore kad ga vidite na slici s novom
ženom u majici koju ste mu vi kupili. Pa se pitate –da li to nešto znači, da li
je to neka poruka, da li mi se smije iza leđa?
Ja sam, jednom, posve slučajno, bez da me on vidio, kroz prozor kafića
vidjela svog bivšeg Narcisa i njegovu tadašnju ljubav, vezu u kojoj je bio
nakon mene (ima on sada novu, veliku ljubav) kako šeću gradom, on liže
sladoled. U izrazu lica te žene, vidjela sam sebe, sjetila sam se jedne
prilike, gotovo identične, kad smo isto tako šetali gradom i kad me mučilo 1000
pitanja i osjećaja i kad bih se ogledala u izloge trgovina pokraj kojih smo
prolazili, dok je on blaženo lizao sladoled koji sam mu ja kupila, vidjela sam
prestravljeni i zbunjeni pogled nepoznate žene - sebe, vlastitih očiju bez
sjaja. Ta žena pored njega koju nisam poznavala, to sam nekada bila ja. Imale
smo isti zbunjeni, uplašeni zaleđeni pogled. I taj vas pogled kasnije proganja.
Ali, to više nisam ja.
Onda se malo priberete i pokušavate realno sagledati. Ali, mozak teško
prihvaća da je on zao, da nije dobar čovjek, da je manipulator, da je takav i
da se ne može i neće promijeniti. Danima vas muče „sjećanja“ na početak i
pitate se zašto se to vrijeme ne može vratiti.
Eh, pa ne može se vratiti, jer nije nikada ni postojalo. Vas dvoje niste
nikada bili pravi ljubavni par. I trebali biste biti sretni jer je sve „završilo“.
Samo, put od trenutka prekida do spoznaje upravo napisane rečenice je dug i
težak, mučan, prožet je borbom sa samom sobom, s vlastitim razumom, sa srcem
koje ne zna što mu se dogodilo, gdje smo pogriješili i zašto se to dogodilo.
Taj dio puta mučna je unutarnja borba, rekla bih,
borba sa samim sobom za vlastiti normalni život. Tu bitku mnogi „ne prežive“. Dani, mjeseci
ili godine prilagođavanja devijantnoj osobi učinili su svoje. Više i ne znate
tko ste i kakvi ste bili, postali ste netko koga je on oblikovao, prilagođavali
ste se da biste preživjeli i u tom prilagođavanju, izgubio se dio vas.
Ako skinete naočale na koje se uhvatila paučina i uspijete pronaći taj izgubljeni
dio sebe, izići ćete zasigurno iz začaranog kruga utvara i laži. Ako pokleknete
i vratite se, ne znam...agonija će se produljiti, bit će svaki put sve teže.
Ali, rekla bih da svatko od nas ima neku svoju „točku taljenja“, „točku pucanja“.
Za neke to je točka kad spoznaju s kim su imali posla. No, za mnoge, a tih je i
veća većina, to nije taj trenutak, jer njihova je želja da će on biti drugačiji
puno veća od straha od prekida i gubitka.
I zato je to razdoblje, razdoblje unutarnje borbe, i najkritičnije i
najteže za podnijeti. Tada smo najranjiviji, naj-jadnijji...tada nam još uvijek
može „prodati ljubav“. I zato je dobro i svi savjetuju „no contact“, jer jedino
možete sebe ojačati ako ste dalje od njega.
Spoznaja da smo zamijenjeni, samo tako, lako, ta spoznaja je razarajuća.
Razdire vas ljubomora, neki su čak izrekli i teže riječi kao što su „mržnja“,
iako znam da nije tako, ali probudi se nešto mračno i teško i htjelo bi iz kože
iskočiti, a ne može.
Ali, ako imate onaj neki prkos, snagu karaktera, ako je preostalo nešto
samopouzdanja ili samo sjećanja na sebe kakvi smo bili prije njega, tada se
javljaju drugi osjećaji. Tada, u početku, želite upozoriti tu novu osobu na
njega, želite joj (ili njemu) ukazati kakav je on, što ju sve čeka. Pitate se
koliko će ta nova osoba izdržati, koliko će trajati? Nevažno. To nije naša
briga, naše „mučenje i laž“ je završilo, srećom.
Ako je ikako moguće, suzdržite se od takvih primisli i simbolično, okrenite
se na drugu stranu, na svoju stranu. I nemojte ga pratiti, nemojte gledati gdje
je, s kim, što radi, kuda ide, ne tražite suptilne poruke, znakove, ne
proučavajte njegov profil na društvenim mrežama. Posvećivanje sebi vratilo me
na moj put, a to je put koji je daleko od njega i od neprepričljivog života
koji sam s njim doživjela i preživjela, u relativno kratko vrijeme.
Mislim da upozoravanje ništa ne bi riješilo, bilo bi nam gore. Ja sam se u
jednom trenutku osjećala kao da sam „jedina koja vidi kobru u prostoriji punoj
ljudi, a ne smijem ništa reći.“
Svatko od nas, pa tako i te nove osobe u njihovim životima, moraju proći tu
priču i preživjeti „susret s kobrom“. To je sada njihova priča, ne više naša.
Mi smo izvan toga, mi smo se „spasili“, simbolično pišem, ali tako nekako. Mi
se vraćamo normalnom životu ili ga već potpuno živimo punim plućima. A njihov
život, veza, novi brak je jedan veliki ružičasti balon koji će puknuti, i mi to
znamo. Zašto? Zato jer smo nekada živjeli u istom takvom ružičastom balonu.
Sve ono što je govorio vama, meni, govori toj novoj osobi. On se ponavlja.
On živi svoj isti obrazac. Zašto nam se čini onda da je s njom sretniji,
opušteniji, da će ta veza trajati, a mi smo odbačeni ili smo doslovno pobjegli
s traumama doživljenog. Zašto je mene onako vrijeđao, a nju uzdiže, baja bajke
na FB, Instagramu? Zašto? Zato što laže, zato što ne zna drugačije, zato što
mora tako da bi ta žena uopće bila s njim. Kada bi joj se on pokazao onakav
kakav je – lažljiv, neiskren, manipulator, beskičmenjak koji iskorištava sve
oko sebe – ona bi pobjegla glavom bez obzira. Zato što vi znadete da je to faza
bombardiranja ljubavlju, u koju on ponekada uspijeva i sebe uvjeriti.
Ne zavidite joj, u trenutku kada izgledaju najsretniji, to je trenutak u
kojem je Narcis / Psihopat najneiskreniji. Sjetite se sebe u tom trenutku?
Sjetite se onih dana kad ste se fotkali i izgledali sretno, kako ste se
osjećali? Da li ste bili potpuno mirni, ispunjeni osjećajem pripadnosti,
dobrote voljenog čovjeka? Eh, pa ja nisam.
Svatko od nas ima svoj put, svoje slabosti. Ako ta nova osoba izdrži dulje,
što to znači? To znači da je drugačija od nas, možda ima slabiju intuiciju,
možda je jako poslušna, možda je već doživjela neke brodolome u životu pa se
hvata za ovaj polupani čamac kao za slamku spasa, možda je „ovisnički tip osobe“
koji ne može živjeti sam pa tolerira bilo koga...Ima toga, ali to nije naša
briga. To su njene slabosti i njena bitka. Ne treba ju zato mrziti, niti joj
zavidjeti. A ne treba ju ni „spašavati“. Ne možemo mi nju spasiti, ako ona ne
misli da je u opasnosti. A, ne misli. Jer ni ja nisam mislila. Moja je dužnost
bila spasiti sebe.
A, on, da li je on sada drugačiji? Nije, zapamtite to. On je samo vještiji,
još i više laže i pretvara se, jer ima više iskustva. Da li će prema njoj biti
blaži? Možda, jer ona nije ja. Sigurno će prilagoditi i nešto što je naučio s
nama. Samim tim, za mene je njena situacija gora od moje, jer će on vještije
manipulirati. Ja mu se nisam dala, ja sam se otimala, meni je prigovarao da sam
„nadmoćna“ i slamao me. Tko zna kako bi bilo da sam mu jela pitomo s dlana, kao
ptičica?! Ali, ja nisam taj tip žene i ne trebam to biti. Uostalom, ne mogu
biti ono što nisam.
Zar nije ljubav da nas netko prihvati i voli onakve kakvi jesmo, a ne da
nas stavlja u kalup nekog serijskog broja samo da bi nas podčinio i kontrolirao,
iscrpljivao svojim bizarnim ponašanjem? Netko izdrži 4 mjeseca, netko 4 godine
s istom osobom. Nevažno. Sjetite se sebe i mučnog osjećaja koji ste zbog njega
imali. Ne mogu zamisliti da sam provela i jedan dan, ijedan sat dulje nego što
sam provela s takvom osobom. I meni je te njegove nove žene doista žao. Žao mi
je jer ju iskorištava, a ona misli kako ju on voli. Ali, ona do tih spoznaja
mora doći sama, mora svoje naočale očistiti od paučine sama, jedino tako će se spasiti.
Nemojte ju upozoravati. Riskirate da vam, u najmanju ruku, ne povjeruje, da
vas ismije, da misli kako ste čudni i ludi. Zašto? Zato što ju je on već
pripremio na to, isprao joj je mozak, kao što je nekada ranije ispirao i vaš
mozak pričajući o svojoj tadašnjoj ili bivšoj ludoj, gruboj, depresivnoj ženi od koje
ste ga spašavali i zbog koje ste se tako silno trudili biti bolji, drugačiji od
nje. Samo – ta žena nije bila takva kakvu ju je on prikazao, to je prava
istina. Ta žena je potpuno normalna žena koja je prije vas doživjela puno
grubosti i nepravde s njegove strane, a on se „morao“ takvim prikazati – jer kako
bi inače opravdao svoje ponašanje? Tja, ne biste ga tetošili da ste znali da je
zlostavljač! Sigurna sam u to. Znam, jer sam bila u vezi sa zlostavljačem.
Zato, pustite njih, pustite nju da se bori za sebe, kao što ste se vi
borili za sebe. To je njena borba s njim. Možda neće doživjeti iste uvrede,
možda će biti blaži, ali tada će omalovažavanje biti suptilnije i trajat će
duže. To nije naša bitka.
Osobe s poremećajem osobnosti mogu šarmirati doslovno bilo koga, mogu
zavarati i iskusne psihologe, liječnike, odvjetnike, ali ne mogu dugoročno
prikrivati svoju zloću, svoj zao karakter, svoju patologiju. I učinit će opet
ono što su činili prije. Oni iz svog devijantnog mračnog kruga ne mogu van. Mi
možemo.
Spoznaja da sam se snagom svoje volje istrgla iz mračnih kandži zle osobe i
da sam ja potpuno normalna osoba, sa slabostima i vrlinama, da je život u svoj
svojoj punini lijepih i teških dana ispred mene, ali slobodan život u kojem
slobodno dišem, živim, gdje me više ne boli stomak i nemam knedlu u grlu i
uživam, nekad u samoći, a nekad u društvu ljudi koji me vole baš takvu kakva
jesam i koji mi ne govore s visoka da bi oni bili „viši“, a ja „niža“, je jedan
predivan osjećaj i daje puno nade.
A, jednom kad prođete cijeli ciklus oporavka posvećenog sebi i kad radosno
živite svaki dan, što dalje od zle i devijantne osobe, oslobođeni traumatičnih
iskustava, bit će vam potpuno svejedno gdje je on, s kim, što radi, kako se
ponaša...Radovat ćete se svom životu, svojim navikama, novim poznanstvima i
prilikama koje vas čekaju.
