Psiholozi o Narcisima – paradoksi, znanstvene teorije i pojašnjenja

Za one koji se dobro služe engleskim jezikom, dajem link na dnu teksta na jedan znanstveni članak (dakle, ne popularni i lako čitljiv tekst) na temu "Razotkrivanje paradoksa Narcisizma - dinamički model procesa reguliranja - Sebe" (izvorno „Unrevealing the Parodoxes of Narcissism: A Dynamic Self-regulatory Processing Model), autora Carolyn C. Morf i Frederick-a Rhodewalt-a.

Već na samom početku rada autori kao da se ograđuju i kažu da je tema o Narcisima zanimljiva psiholozima i kliničkim psiholozima jer je izuzetno kompleksna, teška za definiranje i mjerenje i izvor ponekad suprotstavljenih znanstvenih i stručnih teorija. Ja bih dodala – a kako je tek onda svima onima koji su bili u nekom odnosu s Narcisima?!

No, neka vas naslov ne uplaši, ipak se uz pažljivo čitanje može štošta zaključiti, odnosno potvrditi mnoga iskustvena zapažanja.

Autori zastupaju teoriju (i dokazuju ju) da su Narcisi itekako svjesni svojih obilježja i da su ponosni na ta obilježja (doživljavaju ih kao prednost u odnosu na druge ljude), da znaju da njihova obilježja nisu društveno prihvaćena (ali tumače to kao da je društvo kontra njih ili im svi zavide na tome što su „snalažljivi“), te da kroz iskustvene odnose s drugim osobama (uključujući i emotivne odnose), nastoje biti što bolji Narcisi.

Dakle, ako je tome tako – autori potvrđuju ono što muči mnoge osobe – da li su oni svjesni toga što čine. Prema ovome – jesu, naravno, svjesni su, ponosni su što su takvi, rade to strateški, misle da im svi mi zavidimo i ne žele se promijeniti (bez obzira što govorili), već žele biti što uspješniji i bolji u manipuliranju i ostalim smicalicama. To također potvrđuje i mnoge moje sumnje da je On iz veze u vezu sve „uspješniji“ u svojoj manipulaciji jer uči na svojim greškama i u sljedećoj vezi je još „bolji manipulator“.

Njihova je svakodnevica zaokupljena kontinuiranom izgradnjom svog unutrašnjeg selfa“ tj. sebe i željenih osobina. Oni žele biti bolji, ljepši, pametniji, uspješniji, bogatiji od ostalih, a kako to ne postižu svojim vlastitim radom, znanjem, trudom, onda to žele „ukrasti“ i „prisvojiti“ od drugih ljudi. Istovremeno, iako prema van naglašavaju svoju aroganciju i nevjerojatnu sigurnost (to također potvrđujem iz osobnog iskustva), stalno im  je potrebna potvrda od drugih ljudi i zato silno vole kad im se drugi dive i hvale njihove „uspjehe, dostignuća, imovinu“.

Kako bi dobili to što žele i što im samima nedostaje,  oni se strateški, svjesno trude i vrlo su uspješni na kratki rok, ali dugoročno – jednostavnim rječnikom -  potkopavaju sebe i dugoročno uvijek gube (pogotovo u vezama s drugim ljudima, koji ih svi vremenom razotkriju).

Rađeni su pokusi gdje su među grupe studenata psihologije ubačene osobe s Narcisoidnim poremećajem i nakon prvih susreta, studenti psihologije su opisali Narcise – kao divne, šarmantne, poželjne, prepune vrlina. Kako je vrijeme odmicalo (pokus je trajao 7 tjedana) – na kraju su studenti psihologije Narcise opisali negativnim obilježjima – kao arogantne, plitke, zločeste, bezobzirne i manipulativne osobe.

Dakle prvi dojam (gdje su ocjenjivali i ono što govore, ali i verbalne i neverbalne znakove) bio je više nego pozitivan, ali trebalo je ukupno 7 tjedana da potpuno promijene mišljenje.

U jednom drugom istraživanju autori su se poigrali s Narcisima da bi razumjeli kako oni tumače neke pozitivne i negativne činjenice. Pokus je uključivao razgovor telefonom Narcisa i nepoznate žene, te su naknadno Narcisima saopćili da li su ostavili dobar ili loš utisak na tu ženu.

Kad im je rečeno da su na ženu ostavili pozitivan utisak, oni su kasnije preuveličavali svoj uspjeh i hvalili se.

A, kad im je rečeno da na ženu nisu ostavili dobar dojam, onda su umanjivali taj neuspjeh i preuveličavali neke svoje ljubavne uspjehe iz prošlosti. Umanjivali su značaj tog razgovora, ali preuveličavali su prethodne veze. Ipak, bez obzira na potpunu bezosjećajnost, proživljavaju neuspjehe ljubavnih veza, ali ne onako kao mi – doživljavaju to kao neuspjeh postignuća cilja koji su imali.

Meni se ovo učinilo jako zanimljivo i pojašnjava mi štošta iz mog odnosa s Narcisom i njegovog ponašanja i razgovora tijekom i nakon veze.  

Narcisi su nepovjerljivi prema drugima i ne mare za druge osobe. Dakle, i kad im nešto govorimo iskreno i istinito, oni doista sumnjaju u to što im govorimo i stalno traže novu potvrdu, ne vjeruju nam.

Autori tvrde da kombinacija njihovog grubog odnosa prema drugim ljudima s kojima komuniciraju i neosjetljivost na tuđe potrebe i želje, doprinosi da njihovo strateško ponašanje i metode manipulacije budu kontraproduktivne jer osobe koje su s njima u nekom odnosu ne pružaju pozitivnu reakciju, što onda izaziva još veću agresiju i grubost.  Drugim riječima – „ne volim te i briga me za tebe, ali zahtijevam da ti mene voliš i udovoljavaš mi“, a kad ta druga strana to ne čini, eh, „onda ću biti grub i agresivan“. Otprilike sam ja to sebi tako „prevela“.

Također, u nekim drugim istraživanjima, Narcisi su pokazali najviše cinizma i antagonizma, od svih osoba.

Konstantno rade na „izgradnji sebe“, a sve ostale osobe smatraju izvorom nečega što njima može poslužiti. Oni odnose s drugim ljudima smatraju poprištem za manipulaciju i samo-prezentaciju u očekivanju pozitivne reakcije.

Autori su radili i neke druge pokuse i pokazalo se da će Narcisi radije izabrati osobu koja im se divi i podržava njihov veliki ego i aroganciju, nego osobu koja brine o njima i pomaže im. Ovo je također znakovito, jer bi moglo biti, po meni, onako laički, izvor njihove potrebe za paralelnim vezama (posebno paralelnim ljubavnim vezama). Što je neka žena brižnija i privrženija Njemu, ali mu se ne divi, on će ju prvom prilikom zamijeniti s nekom koja će podržavati njegov ego. Samo, kako mu se diviti jednom kad ga bolje upoznate?! To je moja opaska.

U suštini,nisu zainteresirani za ostvarivanje bliskosti i povezivanja s drugim osobama (ovo je posebno zanimljivo jer je moj Narcis puno govorio o „velikoj bliskosti sa mnom kakvu nikada do tada nije osjetio s ni jednom drugom osobom).

Kad su suočeni s neuspjehom, namjerno će omalovažavati drugu stranu (to je isto dokazano pokusima – kada nisu postigli rezultate na testu, onda su ocrnjivali test i ocjenjivače).

Često pribjegavaju „distorziji sjećanja“ – prepričavaju prošle događaje onako kako to njima odgovara, ne nužno kao laž i u svrhu laganja, oni sebe jednostavno uvjere da je tome tako jer im tako odgovara. Ono što im odgovara, dozvoljeno je. Ako ih netko odbije, ma ne, nije ga ona odbila, ona je povrijeđena, osvetoljubiva i sl. Ako im se neka reakcija toliko ne sviđa,  onda su skloni agresiji i grubosti, vrijeđanju i sl. To je njihova reakciju na neočekivanu negativnu reakciju (a bili su uvjereni da će reakcija biti pozitivna). Njihova su očekivanja da ih trebamo prihvatiti takve kakvi jesu. Ako se to ne dogodi, postaju jako agresivni.

Autori nadalje objašnjavaju i tzv. „splitting“ ili dramatičnu promjenu raspoloženja kao rezultat njihove neprekidne samo-analize svojih slabosti i vrlina. Ovo smatram vrlo dobro objašnjenim, jer mene je npr. dosta mučila ta njegova višestruka lica (euforija oduševljenja, plakanje, ogromno samopouzdanje, arogancija, depresija) te sam često laički mislila da on ima „bipolarni“ poremećaj. Međutim,nije. On se stalno muči i analizira i sebe i nas. Od tuda, možda, i onaj pogled koji je teško opisati.

Privlače ih osobe koje su uspješne, kojima se ljudi dive, koje su nešto postigle u životu. Žele biti s takvim osobama i prisvojiti dio te „aure“. Autori nadalje opisuju uspješnost Narcisa u prilaženju i zavođenju žena. Međutim, s obzirom da Narcise karakteriziraju osobine velike zavisti (zavist je jedna od ključnih karakteristika koja ih pokreće) i opsesije, kažu da čak i Narcisi pričaju da su im veze obično „turbulentne i nestabilne“. Ali,naravno, krivicu svaljuju uvijek na drugu stranu. Ne poznaju koncept priznavanja odgovornosti i krivnje.

Što se tiče otpornosti na bolesti, kaže da su dosta otporni na stres jer zapravo sve loše prebacuju na druge (na nas), tako da se oni baš i ne „sekiraju“ previše. Ipak, izmjerene su im veće razine adrenalina nego kod prosječnih ljudi.

Skloni su i raditi na svoju štetu svjesno samo da bi nešto postigli.

Dakle, njihova je strategija ponašanja uglavnom automatska i ne-refleksna, posljedično iskustvenom učenju iz prošlih događaja, oni prilagođavaju svoje ponašanje – autori to nazivaju procesuiranje. Ovo mi je također, jako zanimljivo i opet potvrđuje i moj osjećaj da su oni iz veze u vezu sve „uspješniji u manipuliranju“, jer uče na greškama iz prošlosti. Vjerojatno to i doprinosi da su „najgori“ oko 50-te godine (kad su prikupili dovoljno iskustva, a dovoljno su još ne-stari da mogu „prodati ljubav“). 

Strategija ponašanja je uvijek takva da očekuju maksimalni rezultat (samouvjereni su na početku) i uopće ne procjenjuju rizik (neuspjeha) ili posljedice. Ovo mi je također jako zanimljivo jer potvrđuje zašto imaju financijskih i inih problema.

Cijeli tekst (koji sam ja nastojala ovako ukratko prepričati) možete pročitati ovdje:

https://pdfs.semanticscholar.org/7657/aaa456ceffeeb50618fa98738e7f68f7c988.pdf.