Posljedice dugotrajnog psihičkog zlostavljanja – oštećenja na mozgu

Nedavno sam naišla na jedan članak o tome kako dugotrajno psiho zlostavljanje od strane Narcisa uzrokuje oštećenja na mozgu osobe koja je s Narcisom / Psihopatom u vezi. Priznajem, tekst me uplašio jer sam prepoznala neke od opisanih simptoma, međutim, sreća u nesreći je što uz trud i rad na sebi, nekim metodama koje smo spontano otkrile, možemo tu štetu poništiti ili ublažiti.

Ne trudeći se biti liječnik (jer to nisam), laički ću prepričati o čemu se radi. Naime, ova istraživanja i otkrića pripadaju području neurologije, tako da to ni mnogi psiholozi, niti psihijatri ne znaju i ne proučavaju.

Opće je poznato da dugotrajna izloženost psihičkom nasilju i zlostavljanju najčešće dovodi do PTSP-ja i tzv. C-PTSP-ja. Međutim, manje je poznato da dugotrajna izloženost psihičkom nasilju dovodi do smanjenja hippocampusa koji je centar za pamćenje i učenje, uz istovremeno povećanje amigdale gdje su smještene tzv. negativne emocije – strah, tuga, ljutnja, sram, zavist.

Najjednostavnije rečeno, posljedica duže veze s Narcisom može dovesti do problema s koncentracijom i pamćenjem i to tzv. kratkoročnim pamćenjem, uz istovremeno intenzivne osjećaje ljutnje, straha, tuge, srama i zavisti.

Hippocampus je tvorevina u mozgu koja je zaslužna za smještaj kratkotrajne memorije, odnosno gdje se privremeno pohranjuju podaci i sjećanja, nakon čega se ti podaci i sjećanja ili „premještaju“ u područje trajne memorije ili se potpuno zaboravljaju. Hippocampus je, dakle, važan za učenje.

Sveučilišta u New Orleansu i Stanfordu provela su istraživanja na osobama koje su doživjele dugotrajno psiho zlostavljanje. Osobe kod kojih je osnovna razina kortizola (hormona stresa) povišena i koje imaju više simptoma PTSP-ja, imaju primjetno najveće smanjenje hippocampusa. Dakle, što smo više bili izloženi stresu i što su simptomi PTSP-ja izraženiji (nesanica, napadne misli, flash-back sjećanja, opsesivno razmišljanje i sl.), imat će i više problema s koncentracijom i pamćenjem.

Ja sam kod sebe prepoznala ovaj problem. Naime, događalo mi se, a i još uvijek mi se događa, da zaboravim „privremeno“ neku činjenicu, npr. prijateljica mi nešto kaže tijekom razgovora, ja to potpuno smetnem s uma, zaboravim na tekuće obveze – npr. zaboravila sam kupiti policu osiguranja ili podići novac (svaki dan se prisjetim da to moram napraviti, ali kasnije tijekom dana zaboravim), a bilo je i situacija vezanih uz poslovne obaveze koje sam – jednostavno – zaboravila. Na sastanku sam prečula jedan dogovor, kasnije sam provjerila kod ostalih sudionika i svi se jasno sjećaju, ali – ja – tabula raza – ja to „nisam čula“. Vjerojatno sam čula, ali zbog spomenutih problema, umjesto u memoriju, otišlo je u potpuni zaborav. Također, nekoliko mjeseci sam imala problema s koncentracijom. Moj posao zahtijeva dosta koncentracije i kreativnosti i događalo mi se da započnem nešto raditi, ali nakon 10 min, moram napraviti pauzu, od npr. 30-ak sekundi ili nekoliko minuta i tek onda mogu opet nastaviti. Tako da sam stalno prekidala posao i radnje obavljala uz puno stanki. Naravno, isprekidane radnje dovode do toga da nešto važno može biti zanemareno...itd.

Istraživanja idu i puno dalje i potvrđuju da dugotrajna izloženost psihičkom zlostavljanju može dovesti i do amnezije i trajne zbunjenosti, smetenosti.

Što se povećane amigdale tiče, to je inače, obilježje koje je karakteristično za same Narcise i Psihopate, odnosno zlostavljače. No, u ovom slučaju, događa se da osobe koje su izložene njihovim napadima, također imaju intenzivnije negativne osjećaje. Nekoliko vas je komentiralo kako ste se „uplašili da se pretvarate u Narcisa i da postajete poput njega“, jer ste se i vi počeli ponašati poput njega, galamiti, ljutiti se, manipulirati. Mislim da bi to moglo biti to.

Zbog stalne napetosti i straha kojima smo bili izloženi u blizini Narcisa, to je izazvalo da naše reakcije pokreće naš reptilni dio mozga (onaj najprimitivniji, koji je karakterističan za životinje). Drugim riječima, natjerali su nas da se branimo na najprimitivniji način. Jedna mi je žena rekla – „kao da sam se borila s nekom zvijeri“. Druga žena mi je rekla – „kao da sam se borila za svoj život“. Dakle, osjetili smo da je bila riječ o „neprirodnoj borbi“, da naše reakcije nisu bile tipične i da nemaju veze s intelektom. Ja bih rekla da sam se osjećala kao da mi je vlastita koža bila tijesna, kao da bih iskočila iz nje, a nisam mogla ništa. Moje su reakcije, također, bile užurbane, nervozne, probudio je ono nešto „animalističko“ u meni.  Inače sam vrlo smirena osoba, blaga, rekla bih, rijetko me se, do iskustva s Psihopatom, moglo izbaciti iz takta.

Amigdala je, također, zaslužna za reakcije kad se nađemo u stresnoj situaciji pa tijelo mora odlučiti da li se „boriti ili bježati“ (tzv. fight or flight). Jedino što u bilo kojoj drugoj stresnoj situaciji (osim rata), taj trenutak straha i smrznutosti traje jako kratko, samo dok traje neposredna opasnost. Međutim, što smo više vremena proveli s Narcisom, naša je napetost bila dugotrajnija, umjesto da taj strah i zaleđenost prođu za nekoliko minuta, oni su trajali danima,mjesecima, a kod nekih osoba i godinama. Svatko od nas zna kako smo se osjećali u njegovoj blizini. Puno sam puta napisala da se ni u „najljepšim i trebalo bi biti najopuštenijim trenucima veze s njim, ja nisam dobro osjećala, bila sam napeta“...bila sam u dugotrajnom „boriti se ili bježati“ stanju.

Dugotrajna izloženost stresnim situacijama izaziva potpuni nemir (divljanje) hormona, organizma, podsvijesti. Tijelo se bori. Tijelo se bori za život, doslovno.

Članak dalje navodi da osobe koje su bile dugotrajno izložene takvim situacijama, nesvjesno razvijaju primitivne mehanizme obrane kao što su:

-           negiranje (kako bi izbjegle bolne emocije, to je nešto kao „spontani bijeg od onoga što bi nas moglo povrijediti, pa radije negiramo“),

-          „stavljanje u ladice, zakopavanje“ – odnosno pronalazimo objašnjenja za negativne aspekte veze (zakopavamo to) a fokusiramo se samo na pozitivne aspekte u vezi sa zlostavljačem (u puno komentara na neke tekstove primijetila sam da bez obzira koliko zao on bio, mnoge osobe to zanemaruju i opravdavaju i dalje ga doživljavaju kao dobrog, divnog, i žale ga), te

-          Projiciranje naših dobrih osobina na njih – jednako kako Narcisi projiciraju na nas svoje negativne osobine, tako i mi projiciramo na njih svoje pozitivne osobine i dobrotu.

Prema nekim znanstvenicima, sve što učimo, radimo, doživljavamo, sve se odražava na rad našeg hippocampusa. Dakle, naš mozak „pamti“ sve što nam se dogodilo. Ostaje trag. Hippocampus je posebno podložan negativnom utjecaju hormona kortisola (hormona stresa). Kortisol utječe na to da li će se neuroni „dodavati“ ili „oduzimati“ od hippocampusa. Posljedično, to se može jako negativno odraziti na sposobnost učenja. Rekla bih, dobro je da mi se ovo dogodilo u godinama kad sam prošla intenzivno učenje (što se struke tiče, učim, naravno i dalje, ali rekla bih da ono najvažnije što sam trebala naučiti, jesam naučila). Zamislite da ste sada studenti i kakve bi to ostavilo posljedice.

Nadam se da vas nisam jako uplašila, iako je sve ovo što je gore opisano, doista ozbiljno i opasno. Barem sam ja bila zgrožena.

No, šteta koja je učinjena, može se popraviti. Kako?

Kažu da je najučinkovitija metoda EMDR. Valjalo bi se potruditi i pronaći bavi li se itko od naših terapeuta ovom metodom.

Također, jako su dobre vođene meditacije (istraživanja vođena na Harvardu pokazuju da dnevno prakticiranje meditacije pomaže u obnavljanju sive tvari mozga ili tzv. „malih sivih stanica“), aromaterapija, prakticiranje dobročinstva (pomaganja drugima, dobrota, blagost) i tzv. „Emotional Freedom Technic“ – prevela bih to kao tehnika emocionalnog oslobađanja, ali priznajem, ne znam što bi to konkretno bilo.

Čini mi se da meditaciju možemo prakticirati sami, naravno i aromaterapiju, a EMDR bi trebalo potražiti stručnu pomoć. Ako je netko imao iskustva s tom terapijom, dobro bi nam došla koja informacija o tome.

Više od 20.000 pregleda

Hvala vam, svima od srca.

U manje od godinu dana od objavljivanja prvog teksta, krajem ožujka 2017., do sada je blog pregledan više od 20.000 puta, daleko više od mojih očekivanja.

Puno je to za ovako tešku temu i za blog koji nisam nigdje reklamirala. Svi vi koji ste ga pronašli, na to vas je natjerala "muka", a ne nešto lijepo. I zato ova brojka i žalosti, u isto vrijeme, jer je toliko zla oko nas. Ali me veseli što sam pomogla, barem malo, u širenju svijesti i prepoznavanju signala i obrasca. 

Zapravo, počela sam pisati blog bez ikakvih očekivanja. Nisam ništa planirala. Pisala sam da izbacim iz sebe svu frustraciju, nepravdu, nemoć, ali i da objasnim svojim riječima, na primjeru svog iskustva ono što sam doživjela, a što je teško prepričati i još teže povjerovati.  

Željela sam da moje iskustvo pomogne nekome drugome da prepozna signale, instinkte, metode manipulacije, da prepozna da je s druge strane zla i izopačena, opasna osoba, od koje treba bježati.

Čitajući moje tekstove, prepoznali ste i moju iskrenost i emociju i zato znam da sam uspjela. Prepoznali ste sebe. I ne treba se stidjeti emocije, ljubav je predivan osjećaj. Ako je prevarant vješt, prevaren može biti svatko bez obzira na stupanj obrazovanja, godine ili status. 

Trebalo je punih 5 mjeseci do prvog prestrašenog komentara jedne divne mlade žene koja je skupila hrabrost i postavila pitanje. I kad sam vidjela koliko sličnosti ima u našim pričama i u nama dvjema, iako nas dijeli podosta godina, ja sam prvi put zaplakala. Zaključile smo da naši Narcisi čak i frapantno fizički nalikuju jedan na drugog, njihovi izrazi lica su toliko slični da biste gledajući ih pomislili da je riječ o dva brata. 

Od tada sam čula i pročitala puno strašnih priča i uvijek mislim, jedna je gora od druge. I sve su te priče slične, a opet svaka je različita i svi ste vi u mom Narcisu, odnosno Psihopati prepoznali nekog drugog sličnog devijantnog čovjeka. 

Zašto ste svi vi u ovim mojim tekstovima prepoznali svoje zlostavljače (jer oni to jesu)?! Zato što je riječ o iskustvenom obrascu ponašanja, o patologiji njihovog odnosa prema drugim ljudima. Zapamtite, oni su se i prije vas tako ponašali, a nastavit će isti obrazac i ubuduće. Varijacije njihovog odnosa u emotivnim vezama ovise i o drugoj strani, o njihovoj novoj "žrtvi" i koliko je ona "poslušna i kooperativna", odnosno koliko se odupire kontroli i moći. Dok  jednog dana ne otvori "vrata pakla" i ne sazna istinu, kao što smo to mi učinili.

Nisam ni sanjala da će moj Narcis (Psihopat) zapravo pomoći svima vama i to je nešto najljepše što se moglo dogoditi, jer sam intuitivno nešto mučno i ružno pretvorila u pozitivno i lijepo. I to je moćno "oružje", biti  u stanju nešto negativno pretvoriti u pozitivno. On koji samo iskorištava i manipulira druge ljude pod dobro montiranom krinkom uglednog kulturnjaka, zapravo potpuno nesvjesno "pomaže" žrtvama drugih zlostavljača. Paradoksalno, zar ne?! Da nije bio tako "dobar Psihopat", ja ga ne bih uspjela tako slikovito dočarati. I vi ne biste bili u stanju prepoznati taj obrazac. 

Možda je upravo to razlog zašto mi se sve to moralo dogoditi i zašto su se moji životni putevi u nekom trenutku ispreleli s njegovim. Upravo zbog svih vas i zbog naše zajedničke pozitivne energije.

Vaša Angie. 

Krvavi kirurg – Petrina priča

Čitateljica Bloga Petra poželjela je podijeliti s nama svoju priču i iskustvo veze s Narcisom 

Stupio je  u kontakt sa mnom preko popularne društvene mreže u jesen 2017. Živimo u istom gradu i mjesec dana smo se neprestano dopisivali. Bio je to mjesec kad je on započeo svoju specijalizaciju u Zagrebu. Piskarajući pričao je kako mu je teško pao odlazak u Zagreb, koliko je on hipersenzibilan, lojalan i kako mu je ovaj posao sredio dugogodišnju vezu. Bio je naravno žrvta svoje bivše vještice koja nije imala razumijevanja za njega jer je kirurgija zahtjevala svoje. Druga je nakon četiri mjeseca veze odbila njegovu prosidbu  a i zbog sveg ostalog on se doveo do situacije gdje je skoro popio aspirine na koje je kao dijete doživio anafilaktički šok. Naravno izgradio je o sebi savršenu sliku emotivca, patnika i skromnog dečka. Dopisivanje je trajalo oko mjesec dana. Dva puta dogovor za susret je propao zbog njegovih obaveza, upoznali smo se tek trećim pokušajem početkom listopada. Fizički me se nije dojmio. Bio je negdje iste visine kao ja, prosječnih metar i sedamdeset. Na to je nosio stotinjak kila i zlatan lanac oko vrata. A prste u kojima je držao skalpel i ljudske živote bili su maleni i podsjećali me na porciju ćevapa. Odavno sam se susrela s pojmom Narcisa ali nekako sam zamišljala da su to uvijek zgodne osobe atletske građe, koje pokazuju skupe  i markirane stvari.

I doista, ova se „ljubavna drama“ odigrala u tri čina. Prvi čin bombardiranje ljubavlju, drugi omalovažavanje i treći odbacivanje.

Prvih dva mjeseca činilo mi se kao da sam sa savršenom osobom. Nakon što smo završili kavu i samo što sam stigla kući već su me dočekale poruke koliko sam prekrasna i zeko s youtube-a „You're so cute“ (Kasnije kad sam se povezala s drugim djevojkama, shvatile smo da je svima slao identične poruke i pjesme). Zatražio je odmah broj telefona kako bi  se mogli dopisivati na viber-u ili whatsup-u. Pristala sam na igru. Naravno on je stalno spominjao kako je bio glup što me već ranije nije pozvao na kavu, slao je hrpu emotikona i pjesama. Kolegica s posla me je upozorila „Pa zar ne vidiš ti to? Lik je pretplaćen na takve gluposti. Ovo je sve pretjerano.“

Istina je da sam uvijek pokraj njega osjećala nelagodu, dlanovi su mi bili mokri, doslovce kao da se borim sa nekakvom zvjerkom. Kada me prvi put odveo na večeru moji su me instinkti doslovce šamarali zbog čega se nisam mogla opustiti pokraj njega. Moj želudac se stiskao od grča i  nisam mogla jesti. To je bilo prvi put da me netko izveo na večeru i da je konobar nosio pun tanjur hrane od stola. Nakon što smo otišli iz restorana uzeo me za ruku i ispratio do auta, poljubila sam ga i započela igru sa serijskim psihičkim ubojicom.

Sljedeće naredne tjedne „ljubav“ je cvjetala u porukama. Na dan je preletjelo desetke, možda i stotine ljubavnih poruka, ljubavnih pjesama i pitanje kako se nismo već prije upoznali. Sljedeći susreti bili su samo u kasne sate u shopping centrima. Pratila sam ga puno više i slušala nego što je mislio. Naš drugi susret bio je također izlazak na kavu. Tu mi je pokazivao fotografije na mobitelu svoje obitelji, kolega s posla i ostalo. Ostala sam zapanjena koliko je imao selfija u svojim albumima! Te je spominjao kako jako štuje nacizam, voli avione (želio je jako biti pilot!) i voli sedamnaesto stoljeće. Poslije albuma pokazao mi je video koji je snimao na renesansnom festivalu i ja sam uočila sa strane profil žene s kojom se nalazio prije mene.  I da, kasnije se ispostavilo zahvaljujući mnogim osobama da je s tom osobom također pokušavao uspostaviti odnos u vrijeme kad se dopisivao sa mnom, zbog toga se upoznavanje „otezalo“.

Kao ljubitelj tetovaža rekao mi je da želi istetovirati krila na leđima i da su to krila valkira (u nordijskoj mitologiji). Znala sam da su se nacisti dosta povodili za nordijskim režimom vladanja i kad sam stigla kući brzo sam googleala i vidjela sam da su Valkiri mitološka bića koja odlučuju tko ide u život a tko u smrt. Pitala sam se često koliko to ima veze s njegovim poslom.

Ubrzo me počastio i koncertom. Sjećam se kako me mi je bilo zlo sjediti pokraj njega  a još više kad mi je rekao „Ovdje je trebala biti moja bivša“ naglo sam se okrenula i ošinula ga pogledom. Pitao me „Zašto ti tako stisnuta?“ Osjećala sam preveliku nelagodu kao da se gušim, a nisam mogla shvatiti zašto, ali moj me doktor dobro anestezirao. Bila sam u vezama, ali nikad se pored muškarca nisam osjećalo ovako loše. I tada je on pokazao prstom prema gore „Onaj je gore imao prste za nas“.

Sljedeći dan, dok sam spremala ručak da jedemo zajedno, ispričao mi je grozne stvari zbog čega sam jedva gutala hranu za stolom koju sam ja platila. Tu mi je pričao ružno o svojim bivšima. O prvoj je pričao kako zna da ima probleme sa kamencima i ako mu slučajno dođe kao pacijent da bi joj svašta radio na operacijskom stolu. Onda je rekao „Pitao bih je: Boli li te, a?“ na to se nadovezao kako je ona masna i debela. Bilo mi je čudno zašto priča za nekog u takvom kontekstu ako je on zapravo takav. Za prekid s drugom curom bila je kriva njezina mama jer sve je nestalo preko noći, on je jadan zaprosio a ona ga odbila. Naravno imala je i ona mana zbog kojih je trebao uzdizati sebe. Ona je bila mamina curica, mama joj je sredila posao, mama je čula ovo - ono. On se jadan cijeli život oduvijek morao snalaziti sam. Nikad nije bio vezan za svoju obitelj kolko god on o njoj pričao. Rekao mi je kako je jednu curu ošamario, ali naravno da nije bio kriv jer ga je ona isprovocirala.

Također, trebali smo zajedno ići na putovanje, međutim na to putovanje on je otišao sa svojim prijateljima. Nisam radila scene ni ništa, ali sam ga uhvatila u laži. Kada smo bili ponovo u kafiću žalio se i cendrao kako je objasnio dečkima da je na to putovanje zapravo trebao ići s djevojkom. Kasnije za dva tjedna rekao mi je na kavi dok smo čekali da počne film „Za tebe nitko ne zna osim mojeg najboljeg prijatelja (preko kojeg sam ga gotovo i upoznala)“. Rekao je da je naučio iz prethodnih veza da ne govori odmah o svojim privatnim stvarima sve dok ne dođe vrijeme za to.  I tu sam shvatila da sam sa lažljivcem.

Nalazili smo se kao krtice, po mraku, i odlazili samo u kino. Osim dvije komedije koje smo odgledali zajedno, većinom sve na moj račun, odabirao je filmove teške tematike. Prvi film kojeg smo takvog gledali bio je snimljen prema slavnom piscu kojeg inače volim i naravno serijski ubojica je bio kirurg. Kakva slučajnost, a ja sjedila upravo pokraj svog kirurga koji je serijski psihički ubojica. Nakon toga, poslije Božića gledali smo i ratnu dramu o ljudima koji su imali PTSP i tako  sam na sam Božić morala sam slušati o tome kako bi on pokrenuo centar o eutanaziji ljudi. Također njegovi dugi razgovori uvečer o operacijama, kolegama, depresivnim temama toliko su me umarali da sam se ujutro budila umornija nego ikad. Sjećam se kako me temperatura pratila dva tjedna svaku večer i nisam znala zbog čega. Kada smo prekinuli razgovore jer je on dežurao,  osjećala sam se bolje. Kasnije sam saznala da se u isto vrijeme, dok je bio na specijalizaciji u Zagrebu, nalazio s drugim djevojkama.

 Koliko god me on skrivao, neki ljudi su ipak saznali za našu vezu. Prvo sam od nepoznate osobe dobila jednu fotografiju njega i djevojke snimljene u srpnju iako je on tvrdio kako je tri mjeseca patio za bivšom. Zatim, kad su ostali počeli sumnjati da nešto imamo, javljali su se i otvarali mi oči čvrstim dokazima u obliku screen shoot-a. Stupila sam u kontakt s njegovima kolegama. Javljale su mi se i neke djevojke koje su se umrežile zbog njega i slale mi „materijal“. Bila sam najviše u šoku što je doista svima slao isto – iste poruke, iste pjesme.

Također došla sam u kontakt i s djevojkama koje je u Zagrebu upoznavao. Sve je bilo na potpuno isti način kao u mom slučaju. Sve što mu nije uspjelo, kao po kazni ih je maknuo s facebook-a. Bilo je sve jasnije zašto nisam ništa okolo smjela pitati za njega jer je bila riječ o nastranoj osobi. Također kada sam se posvađala s frendicom (koja radi u bolnici), prvo me pitao „Da li sam ja razlog?“ Nisam baš htjela priznati samo sam mu rekla da se ne brine. Ali naravno da se brinuo za svoju masku. Poslao mi je arogantno „Volim te, ali ne više od pilećih krilca koje sada idem pojesti.“

Bio je čudan cijeli dan i navečer kad smo se čuli telefonski, prvo je počeo ispipavati situaciju o toj svađi s frendicom. Bojao se da nisam saznala za incident vezan uz jednu božićnu večeru kada je nasrnuo na ljude. Znala sam da je agresivan. Prema pacijentima nema dobar pristup i znao je stotinu puta spomenuti „Ja nisam tamo da tetošim pacijenta.“ A to su mi ispričali i drugi. Kad je od moje kolegice sin slomio ruku on je bio dežuran i kolegica mi ga je opisala kao arogantnu osobu. Nervozno je žvakao i nije ih ni pogledao. Ona je odmah doživjela veliku odbojnost prema njemu. Znao me mnogo puta upozoriti „Nisam tako dobar kako misliš.“

Prije samog dočeka Nove bila sam s kolegicom s posla na kavi. Ona je psiholog i kad sam joj ispričala neke detalje, rekla je „Ti si zapela s manipulatorom.“ Objasnila mi je puno toga i ja sam polako dobivala novu dimenziju svega. Taj sam dan toliko čitala na internetu i osjećala se kao Bella koja kucka sve simptome Edwarda. I doista, obavili smo telefonski razgovor gdje sam ga „testirala“. Rekla sam mu kako nemam pojma zašto frendica toliko pati zbog prekida kratke veze i servirala mu plan o svom putovanju, a kad sam mu rekla da nije uključen samo je tužno rekao da mi ne želi više smetati i poklopio mi. Nakon par minuta poslao mi je fotografiju naoružanog čovjeka i veliku ljubavnu poruku kako mi možda ne zna pokazati što osjeća ili se ne prikazuje takvim kakvim jest ali uvijek je teško otići od mene. Možda zvuči isparno što mi svaki put kaže da me voli ali jednostavno tako on osjeća. Onda sam shvatila da me ponovo uvlači u svoj narcistički vrtlog.

Doček Nove je bio na sreću naš posljednji susret. Bili smo u hotelu. Tražio je da ja izvršim rezervaciju. Također, bio je sav izvan sebe što je frendovima obećao da će s njima dočekati Novu, a zapravo je on „želio“ dočekati u mom društvu pa nije znao kako smiriti frendove. Trčkarao je mobitelom na sve strane i rekao „Pa da, istina je kao što sam im rekao. Da dođem tamo i popijem dvije pive zaspat ću. Umoran sam od dežurstva i nisam ništa lagao.“ I tako je on u svojoj glavi imao sve opravdano. On je bio jako umoran, ali ne preumoran za večeru gdje se davio u krvavom bifteku. Opet mi je prisjela večera kad sam gledala kako hlapljivo jede. Doslovce se davio u svakom krvavom zalogaju.  Napravio je scenu zbog mini-bara.  Na recepciji sljedeće jutro, samo me pogledao i rekao – nemam karticu, možeš ti to platiti. Naravno ja sam na kraju sve platila. Oprostili smo se na parkingu i nekako sam osjećala da nam je to posljednji put. Naši telefonski razgovori su se prorijedili kao i susreti, a onda se ispostavilo da se doista prebacuje na sljedeću metu.

Tako se jednog ponedjeljka samo prestao javljati i kad sam ga pitala što mu je i da se brinem. On je odgovorio „Nisam dobro. Nemoj se brinuti.“ Kolegica psiholog je odmah rekla da je to tipično manipuliranje i da kreće s tretmanom tišine. Tako je i bilo. Nije se javljao i nakon par dana pitao me „Zašto si ti sa mnom? Zašto me ne ostaviš? Nema odgovora?“ U međuvremenu sam razgovarala s njegovim kolegom, ali shvatila sam da je i on poput njega, čak imaju i iste priče. U međuvremenu su i iscenirali i lažni razgovor gdje sam ja bila tema i onda mi je njegov prijatelj poslao kako su lijepo piskarali o meni.

Tada se uplela moja frendica s kojom sam prvo bila u zavadi zbog toga, ali sam sad sretna jer je imala samo dobar plan evakuacije i spašavanja. Ona, njegova bivša i ostali ljudi na sreću su prekinuli taj vrtlog i izvukli me iz te priče. A on je naravno svaljivao krivicu na mene „Ti meni ne vjeruješ pa ne vjerujem više ni ja tebi. Kad se vratim riješit ćemo ovo jednom zauvijek.“ Kakva žrtva. Divljao je kao lud jer smo mu taknuli „metu.“  Djevojka s kojom je tada pokušavao započeti vezu, nasmijala se samo, rekla je - „Sluša takvu agresivnu muziku a na mom wallu sviđa mu se i Magazin.“ Naravno, vidjevši moj „emocionalni kolaps“ dosadila sam mu i ja sam tako dobila mir od bolesnika. Naravno da sam blokirala sve kontakte i da nema više susreta i čekanja.

Njegove dvije teze umijeća ratovanja su: „Biraj bitke koje možeš dobiti“ i sljedeća „Kad je neprijatelj na koljenima treba mu sprašiti dva metka u čelo“. Kako smo se svi nasmijali na to. Nije ni znao ustvari da je od mene dobio pirovu pobjedu i nažalost nije provjerio da neki ljudi imaju više od jednog života.

Shvatila sam da je on ustvari samo emocionalni bogalj s moralnim razvojem tek prohodalog djeteta kojem je kazna da cijeli život mora preživljavati kao energetski parazit koji nije dostojan ni da se naziva mojim bivšim.