„Žene su strojevi za patnju“ - Pablo Picasso

“Pablo had told me, that first afternoon I visited him alone, in February 1944, that he felt our relationship would bring light into both our lives. My coming to him, he said, seemed like a window that was opening up and he wanted it to remain open. I did, too, as long as it let in the light. When it no longer did, I closed it, much against my own desire. From that moment on, he burned all the bridges that connected me to the past that I shared with him. But in doing so he forced me to discover myself and thus to survive. I shall never cease being grateful to him for that.“  F. Gilot

„Žene su strojevi za patnju“...riječi su „velikog“ slikara Pabla Picassa, od čije je smrti, ovih dana, proteklo punih 45 godina. Malo se zna ili namjerno malo spominje da je Picasso bio Narcis, odnosno, vjerojatno i Psihopat. Bio je okrutan sadista, zavodio bi, manipulirao, mučio, iskorištavao i odbacivao žene. Jednom prilikom je rekao – „postoje dvije vrste žena: božice i otirači za noge“.

Nedavno sam sasvim slučajno, google-ajući Internetom naišla na tekst gdje psihologica analizira Picass-ovo ponašanje, temeljem knjige Francoise Gilot „Life with Picasso“, u kojoj Francoise – jedina žena koja je zdravog razuma i uzdignute glave napustila Picassa – opisuje svoju toksičnu vezu s njim, iz koje je rođeno i dvoje djece – Claude i Paloma. Knjiga je objavljena 1964. godine i izazvala je veliki Picassov bijes, prijetio je Francoise i umjetničkim galerijama koje su s njom surađivale, ucjenjivao je. Koliko je bio bijesan, govori i činjenica da nakon objave knjige, njoj u inat, Picasso do svoje smrti više nije htio vidjeti ni njihovo dvoje djece. Po knjizi je svojevremeno, negdje 90-ih snimljen i film s Anthony Hopkins-om u glavnoj ulozi (njemu baš pristaju uloge Psihopata).

Jedna od Picassov-ih unuka (Marina), prilikom otvaranja izložbe njegovih slika, prije 20-ak godina, prvi put je javno progovorila o mučnim obiteljskim pričama, nasljeđu velikog Psihopate koji je ostavljao krvav trag iza sebe. Jedna nevjenčana supruga Marie-Therese (ljubavnica s kojom je imao kćer) i druga supruga Jacqueline izvršile su samoubojstvo, jedna vješanjem, a druga se upucala pištoljem. Prva supruga Olga i jedna od ljubavnica Dora Maar (naše gore list)  - imale su velikih psihičkih problema, liječile se od depresije potpuno uništene (čak su bile podvrgnute i elektrošokovima, u ono doba).

Picasso je imao četvero djece s tri različite žene, od toga samo prvi sin Paulo rođen je iz bračne veze s balerinom Olgom. Paulo se kasnije odao alkoholizmu, a njegov 24-godišnji sin Pablo izvršio je samoubojstvo popivši razrjeđivač. Paulo koji je umro u 54. godini, nije dočekao očevo nasljedstvo, ono koje mu je ovaj obećao jer se nikada nije sudski razveo od Olge, Paulove majke, kako ne bi morao dijeliti imovinu.

Pablo se oženio Olgom 1918. godine, a upoznali su se tako što je on radio kostime za baletnu predstavu u kojoj je plesala. Zbog Pabla ona se odrekla svoje baletne karijere. Kad ju je upoznao, bila je talentirana, vedra, društvena, glamurozna. Uz nju i preko nje, Pablo je upoznao mnoge političare i umjetnike, utjecajne ljude. 1921. rodila mu je sina Paola, a od tog trenutka njihova se veza urušava (zvuči poznato?!). 1927. Pablo započinje vezu s tada 17-godišnjom Marie-Theresom, Olgi ispred nosa, iako ona za tu vezu saznaje tek 1935. godine, od drugih, naravno, kad je Marie-Theresa bila trudna. Olga ga tada ostavlja (do tada su pak živjeli zajedno u istom stanu) i podnosi zahtjev za razvod, ali se Picasso odbija razvesti da ne bi dijelio imovinu. Do kraja života živjela je osramoćena, depresivna, umrla je od raka, izmučena u dobi od 63 godine, 1955. godine.

Marie-Therese i Pablo sreli su se na ulici, ispred Galerie Laffayete 1927.godine, kad je ona bila još maloljetna. Vezu su u početku tajili, iako joj je Picasso pronašao stan u istoj ulici gdje je živio s Olgom i sinom Paulom (valjda da mu bude lakše to sve handlati). Marie-Theresa mu je bila model i muza, a 1935.godine, u rujnu, rodila je kćer Mayu. Međutim, nekako u isto vrijeme, Pablo je već izgubio interes za nju i započeo vezu s Dorom Maar. Marie-Therese je bila jako ljubomorna na Doru, a Pablo je to vješto i potencirao i čak ih jednom prilikom nahuškao da se potuku zbog njega (pred njegovim očima, dok je on mirno slikao), a kasnije je pričao Francoise (ženi koja ga se usudila ostaviti) da mu je to bio jedan od vedrijih momenata u životu. Picasso je održavao vezu s obje do 1940.godine (triangulirao je, zar ne?). Marie-Therese je počinila samoubojstvo 1977.

Kad je srela Picassa, Dora Maar (čiji je otac bio Hrvat), bila je talentirana zvijezda u usponu moderne fotografije. No, kasnije se, po njegovom nagovoru, odrekla fotografije i sama se počela baviti slikarstvom. Picasso ju je puno slikao, potpuno izobličenog ispaćenog lika, gotovo sadistički. Tako ju je on doživljavao. Bili su u vezi od 1936. do 1946., iako je on 1943. godine započeo vezu s tada 21-godišnjom Francoise. Dora Maar je doživjela nervni slom i ležala je na psihijatriji od 1945. godine. Nikada se nije potpuno oporavila. Picasso ju je znao dodatno mučiti dolazeći joj u posjetu skupa s Francoise. Picasso je za Doru znao reći – „ne mogu je zamisliti drugačije nego da plače“. Dora je doživjela duboku starost (umrla je 1997.godine u svojoj 90-toj godini), ali je nakon njega ostala ruina od žene. Prilikom njihova posljednjeg susreta, Pablo je bio i fizički nasilan prema njoj.

I napokon Francoise i Pablo sreli su se u jednom pariškom restoranu 1943.godine, ona je imala 21, a on 61. Susret je bio fatalan, Pablo je bio na večeri s Dorom, ali je zamijetio mladu Francoise i da bi je impresionirao, rasuo je zdjelu trešanja na njen stol. Dakle, u to vrijeme, on je bio oženjen s Olgom, istovremeno u vezi s Dorom ali to ga ne sprječava da započne vezu s Francoise. Nikada nije službeno prekidao veze, jednostavno bi prethodnu ženu samo ignorirao i ona bi čula od drugih da je on s nekom drugom.

Francoise, iako vrlo mlada, pokazalo se da je bila tvrd orah za Pabla. Provela je s njim punih 10 godina, podredivši svoj život njegovom, rodivši mu dvoje djece – sina Clauda 1947. i kćer Palomu 1949. Nisu se nikada vjenčali, ali kasnije je isposlovala da on službeno prizna djecu (iskoristila je novac zarađen od prodaje knjige za sudske i odvjetničke troškove), te su oni danas njegovi ravnopravni nasljednici. Također, doživjela je duboku starost. Usudila se ostaviti ga, a opisala je što je sve doživjela s njim u knjizi, nije ga se bojala. Iako nije tada znala da bi službena dijagnoza bila „Narcis“ ili „Psihopat“, ona u svojoj knjizi izvrsno opisuje sva ta, nama tako poznata, obilježja i navodi brojne primjere njegovog ponašanja, jedino im ne daje „ime“.

Međutim, mene zadivljuje što se ona usudila 1964. godine napisati istinu o velikom Picassu. Mnogi joj nisu vjerovali, on je provodio prljavu kampanju protiv nje, ucjenjivao je galerije u stilu „ili ona ili ja“. Kasnije, nakon njegove smrti, doživjela je validaciju i priznanje i onih koji su u početku govorili da je „ostavljena ljubavnica koja se sveti“. Za početak svoje veze s Pablom, Francoise kaže „bila je to katastrofa koju nisam željela izbjeći“, ali i sljedeće „da nije bio rat, sigurno ne bih započela vezu s njim“.

Francoise je i danas živa, vitalna umjetnica, ima 97 godina. Kad joj novinari pokucaju na vrata, uglavnom odgovori – „neću govoriti o Picassu“, ali uvijek nekako razgovor sama svrati na njega. Ipak, ne posjeduje niti jednu njegovu sliku, a nakon prekida su se vidjeli samo jednom prilikom (kad je dovela djecu da provedu s njim neko vrijeme).

Francoise je Picassa odmah jako zaintrigirala, znao je da nije „lagan plijen“ i da je inteligentna. Po njenim riječima, on nije bio „tip muškarca koji bi joj se ni fizički svidio – bio je vrlo nizak, neugledan, a ona je voljela visoke, vitke, snažne mlade muškarce“.

Kad je Picasso rasuo trešnje po njenom stolu, u restoranu, na očigled Dore, naglo je poljubio Francoise. Ona se nije opirala. Picasso je zastao i pitao „ne buniš se?“, a ona mu je odgovorila „ne, zašto bih?“. To ga je na tren zbunilo, ali je odgovorio „bar si me mogla odgurnuti, inače bih mogao pomisliti da mogu uraditi što god poželim“. Francoise mu je odgovorila „samo naprijed“, a on je dalje rekao „baš odvratno, da li me voliš?“. Francoise je nastavila: „to ne mogu jamčiti“, a Picasso je na to odgovorio: „odvratno, kako očekuješ da te zavedem u tim okolnostima, ako se ne želiš opirati, tada to neću učiniti. Moram o svemu ponovno razmisliti“.

Francoise ga nije vidjela mjesecima, ali ju je intrigirao. Posjetila je njegov atelje i ostalo je povijest. Kaže da je s njim razgovarala s lakoćom, osjećala se dobro u njegovom društvu. Osjećala se čarobno, intelektualno joj je bio zanimljiv i mogli su o svemu razgovarati. Picasso je u početku bio „nježan i sramežljiv“, iako je inače bio nasrtljiv i nestrpljiv, agresivan karakter. Strategija mu se isplatila i Francoise se uskoro osjećala kao da život bez Picassa nije opcija. Vjerovala mu je potpuno, bezrezervno. U početku veze do ranih jutarnjih sati, znali su razgovarati. 

Relativno brzo od početka veze, ona je shvatila da ljubav nije uzajamno uzvraćena. Ona mu je bila i muza, žena koja ga je bezrezervno voljela, brinula je o njemu, a od njega je dobivala samo sudjelovanje u njegovoj umjetnosti. Govorio joj je o svojim bivšima, a čak ju je i upozorio rekavši – „meni nitko ne znači ništa, kao mrvice prašine, a žene su ili božice ili otirači za noge“. Francoise je naivno vjerovala da je ona božica u njegovim očima.

Uskoro je postajao opsesivan. Govorio joj je da obuče crnu haljinu i stavi bijelu maramicu preko lica i da tako hoda kako ju drugi muškarci ne bi gledali. Inzistirao je da zajedno odu posjetiti Doru Maar koja je bila depresivna. Dora je bila ljubomorna na Francoise i tom ju je prilikom izvrijeđala. Francoise je shvatila da je Picasso uživao u sceni i prigovorila mu je, ali on joj je rekao „učinio sam to zbog tebe, da znaš kako mi do nikog nije tako stalo, a ti mi tako vraćaš, nemaš pojma što je život, zaslužuješ da te bacim u Seine-u“, gurnuvši ju u jednu od izbočina na mostu, okrenuvši je prema rijeci. Francoise mu je rekla nek ju baci (bilo je proljeće i bila je dobar plivač), ali ju je pustio. Pobjegla je podzemnom dalje od njega taj dan. U to vrijeme već je bila „sluđena“ njime i iako svjesna, nije bila u stanju tada prekinuti vezu. Nije to bilo jedini put kad je bio fizički nasilan, jednom joj je držao cigaretu tik do obraza, kao da je želi „žigosati“.

Inzistirao je da se preseli k njemu iako je tada živjela sa starom i bolesnom bakom koja je ovisila o njenoj pomoći. No, Picasso joj je ovako rekao: „ono što možeš dati baki svojom ljubavlju nije nimalo konstruktivno, za razliku od toga što možeš dati meni jer kad si sa mnom, pomažeš mojoj umjetnosti. Dakle, baka ili ja? Sebična si, jer ja ne mogu bez tebe, a baka može.“ Francoise se tada 1946. preselila k njemu.

Tada je inzistirao i na djeci, te je Francoise uskoro zatrudnjela. Picasso joj je govorio kako voli kad je trudna. Nakon rođenja sina, on se počeo hladiti. Tada je Francoise pomislila – „bio je dobar dok sam bila trudna, možda da još jednom zatrudnim...“. To se i dogodilo. Međutim, nakon rođenja Palome, odlučila je da nova trudnoća i još jedno dijete nemaju smisla. Kasnije  je shvatila da jedino razdoblje u kojem ga je vidjela duže vrijeme u dobrom raspoloženju, kada je bila trudna s prvim djetetom. Tada je izgledao opušten, veseo, raspoložen.

Francoise je imala puno obveza s djecom, a Picasso je postajao zahtjevniji. Nekada se nije htio ujutro ustati iz kreveta, morala ga je nagovarati, animirati, bio je kao „depresivan“, govorio je kako nema volje, sve mu je crno... Postajao je sve okrutniji. Često je znao gasiti cigarete na njenom tijelu. Ona mu je jednom prilikom rekla – „ti si đavao“, a on je odgovorio „a ti si anđeo, ali na jako vrućem mjestu što te čini mojim suučesnikom, mojim objektom“.

Od 1946.tj. otkako se uselila k njemu, Francoise je polako dodijala Picassu. Nju je potpuno kontrolirao, ali on je postajao hladan i distanciran. Sve je više odlazio od kuće i nestajao, nekada po nekoliko dana a nekada i par tjedana. Novinari su pisali o njegovim nevjerama. Kad ga je prvi put izravno pitala gdje je bio, Picasso ju je napao riječima – „ti želiš uzeti moju slobodu, ništa se ne događa, ti si luda“. Ona opisuje kako je osjetila kao da je on sazidao zid između njih, iako su živjeli u istom prostoru, odjednom joj je postao nedostupan. On ju je, naravno, naveliko varao. Francoise je postajala depresivna, puno je plakala, a Picasso joj je tada znao reći „lice ti je predivno“. Uživao je gledajući ju kako se pati. Ona je tada shvatila da proživljava isto što i prethodne žene u njegovom životu. Kad je naglo omršavjela zbog stresa, rekao joj je „izgledaš kao metla, zar misliš da su metle nekome privlačne? Meni nisu.“

Francoise je odlučila napustiti ga. On je tada, gotovo praktički, već živio s drugom ženom, Jaqueline, koja se zaposlila u ateljeu za izradu keramike. Francoise mu je na početku veze rekla „dok te budem voljela, ostat ću s tobom, ali kad te više ne budem voljela, otići ću“, na što je on odgovorio: „mene žene ne napuštaju“. Zadnjih nekoliko godina njihove veze, Picasso je bio nemoguć.

Francoise je shvatila da bi, da je ostala s njim „uništio“. Samo je jedan dan uzela djecu za ruke i otišla. On je bio bijesan. Prijetio je. Vikao je „da tamo gdje ide je pustinja, nadam se da će ti život biti fijasko, ti nezahvalni stvore“. Zatim je rekao „merde“ (iliti „sranje“). Ipak došao je u Pariz za njom i još je dva tjedna nagovarao da se vrati, uz psovke naravno. Tada se vratio kući i ubrzo oženio s Jaqueline. Iz kuće je pobacao i uništio sve Francoisine stvari, predmete, slike i namještaj.

Nakon Pablove smrti, Jaqueline je zabranila Francoisinoj djeci Claudu i Palomi da prisustvuju očevoj sahrani, a on ih je ranije već bio i razbaštinio, nakon Francoise-ine objave knjige. Kasnije je Jaqueline počinila samoubojstvo.

Francoise je za svoj život s Pablom znala reći – „nije me uopće poznavao, nije mislio da sam sposobna otići, znala sam da moram preživjeti, da ga ne smijem previše iritirati i pokazati svoju osobnost pa sam često bila tiha, ali to nisam bila ja“.

Što se knjige „Life with Picasso“ tiče, Picasso je tužio Francoise tri puta, ali sva tri puta je izgubio parnicu. Nastojao joj je zagorčati život. Knjiga je postala bestseller. A, Francoise živi i radi na relaciji Paris – New York.