Dora i Minotaur –prikaz knjige

“Ima li lijeka od Picassa? - pitala sam se nakon tog zadnjeg susreta. Nema, sve dok se osjećam kao ovisnica. Bilo je milijun razloga da napokon shvatim kako drugo i nisam trebala očekivati, da moram naučiti zadržati distancu. Nitko nije bio pošteđen njegove okrutnosti.”

Henriette Theodora Markovitch iliti umjetničkog imena Dora Maar, bila je veoma talentirana fotografkinja, u doba procvata nadrealizma. Otac joj je bio Hrvat, iz Siska, kojeg su želja za boljim životom i ambicija odvele do Pariza i Argentine. Majka joj je bila Francuskinja. Dora je govorila tečno hrvatski jezik, ali rijetko, uglavnom samo s ocem. Doživjela je 90 godina i sahranjena je u predgrađu Pariza.

U najtežim trenucima života, nakon otpuštanja iz psihijatrijske ustanove, gdje ju je smjestio Picasso i gdje su je tada liječili zabranjenim elektrošokovima, te nakon psihoterapije, Dora piše “svoju priču” o toksičnoj sedmogodišnjoj vezi s Picassom, u malu crnu bilježnicu, ljubičastom tintom na tečnom hrvatskom jeziku. Bilježnica je kao dio njene ostavštine prodana na dražbi, dvije godine nakon Dorine smrti, točnije 1999., a nakon smrti prvog kupca dospijeva u ruke anonimnog vlasnika iz Rijeke. Taj je čovjek, pod uvjetom da ostane javnosti nepoznat, kontaktirao našu poznatu književnicu i publicisticu Slavenku Drakulić, rodom također Riječanku i ženu koja je već pisala o teškim temama, kao što su fizička bol, patnja i trauma, te joj povjerio na „književnu obradu“ Dorine zapise. Slavenka je zapravo “priredila” Dorinu priču i tako je nastao roman “Dora i Minotaur”.

Inače, Dora i Minotaur naziv je poznate slike koju je Picasso naslikao još 1936. godine na samom početku ljubavne veze s Dorom. Pogledajte i tu čuvenu sliku i bit će vam sve jasno.

Ne želim prepričavati sadržaj knjige koju sam doslovno “progutala” u jednom dahu, kako ne bih pokvarila užitak čitanja i otkrivanja i prepoznavanja svakome od vas. Ali, čitajući sam se naježila pa čak i zaplakala radi Dore, te hrabre i nevjerojatno zanimljive žene koju je Picasso etiketirao kao “ženu koja plače”, slikajući njeno izobličeno lice i perfidno se izrugujući njenim emotivnim reakcijama na njegovo sadističko ponašanje.

Ono što me je u ovoj knjizi oduševilo je Dorina analiza Picassa – Narcisa – Psihopate, u ono doba, kada nije bilo interneta, kada je Picasso smatran samim vrhovnim božanstvom koji uživa svjetsku slavu, kada medicina nije imala pojma što je to Narcisoidni poremećaj osobnosti niti je Psihopatija bila definirana obilježjima. Do najmanjeg detalja je prepoznala njegovu izopačenu narav. Mene su posebno “štrecnuli” neki detalji koje čak nisam opisala niti na blogu, a podijelila sam ih tek kroz razgovor s nekolicinom vas, primjerice da je moj N bio “kolekcionar svega i svačega – drngoladi, što bi se reklo” – a identično je to radio i “veliki Picasso”, zatim kako je proždrljivo jeo, kao kakav predator i rezao gotovo sirovi odrezak ili kako sam, u određenom trenutku, bila frustrirana zbog nemogućnosti razgovora s njim o suštini “problema” te sam osjećala “ljubomoru” čak i na njegovog psa ili školskog podvornika, o kojima je nadugačko i naširoko razglabao – isto tako je i Picasso frustrirao Doru, ali i ostale “svoje žene” posvećujući više pažnje svom psu nego njima.

Nastavno na nedavni tekst o tome kad Narcis ima novu ljubav, Olga, nekadašnja popularna balerina i tadašnja Picassova zakonita žena, od koje se nije želio razvesti da ne bi morao dijeliti imovinu, iako je i Theresi i Dori i Francois govorio drugačije, zaustavila je jednog jutra Doru i pokušala je upozoriti:

„Gospođice, gospođice, nemojte ići tamo! On nije dobar čovjek, poznajem ga. Pogledajte samo što je napravio od mene, prosjakinju, luđakinju, izgubljenu staricu. Zar mislite da ćete vi bolje proći? Zašto to mislite? Znam, samo zato što ste mladi. Ali vjerujte mi, naći će on još mlađu, on živi od nas žena, on se nama hrani!“

Dora je pomislila – luđakinja. Ali, 20-ak godina kasnije, u svoju crnu bilježnicu, zapisala je sljedeće: “Zašto jedna drugu ne slušamo, zašto jedna drugoj ne vjerujemo? Zato što svaka od nas misli kako je upravo ona prava, kako je ona ta koja će ga promijeniti.”

Tu ću sada stati. Želim vam ugodno čitanje. A, ja znam da će moj sljedeći posjet Parizu na programu naći i odlazak na Dorin grob. Barem toliko mogu učiniti za nju.

Knjigu možete “skinuti” na ovom linku:

http://www.skripta.info/wp-content/uploads/2017/02/Slavenka-Drakulic-Dora-i-Minotaur.pdf