“Ima li lijeka od
Picassa? - pitala sam se nakon tog zadnjeg susreta. Nema, sve dok se osjećam
kao ovisnica. Bilo je milijun razloga da napokon shvatim kako drugo i nisam
trebala očekivati, da moram naučiti zadržati distancu. Nitko nije bio pošteđen njegove
okrutnosti.”
Henriette Theodora Markovitch iliti umjetničkog imena Dora Maar, bila je
veoma talentirana fotografkinja, u doba procvata nadrealizma. Otac joj je bio
Hrvat, iz Siska, kojeg su želja za boljim životom i ambicija odvele do Pariza i
Argentine. Majka joj je bila Francuskinja. Dora je govorila tečno hrvatski
jezik, ali rijetko, uglavnom samo s ocem. Doživjela je 90 godina i sahranjena
je u predgrađu Pariza.
U najtežim trenucima života, nakon otpuštanja iz psihijatrijske ustanove,
gdje ju je smjestio Picasso i gdje su je tada liječili zabranjenim
elektrošokovima, te nakon psihoterapije, Dora piše “svoju priču” o toksičnoj
sedmogodišnjoj vezi s Picassom, u malu crnu bilježnicu, ljubičastom tintom na
tečnom hrvatskom jeziku. Bilježnica je kao dio njene ostavštine prodana na
dražbi, dvije godine nakon Dorine smrti, točnije 1999., a nakon smrti prvog
kupca dospijeva u ruke anonimnog vlasnika iz Rijeke. Taj je čovjek, pod uvjetom da
ostane javnosti nepoznat, kontaktirao našu poznatu književnicu i publicisticu
Slavenku Drakulić, rodom također Riječanku i ženu koja je već pisala o teškim
temama, kao što su fizička bol, patnja i trauma, te joj povjerio na „književnu
obradu“ Dorine zapise. Slavenka je zapravo “priredila” Dorinu priču i tako je
nastao roman “Dora i Minotaur”.
Inače, Dora i Minotaur naziv je poznate slike koju je Picasso naslikao još
1936. godine na samom početku ljubavne veze s Dorom. Pogledajte i tu čuvenu
sliku i bit će vam sve jasno.
Ne želim prepričavati sadržaj knjige koju sam doslovno “progutala” u jednom
dahu, kako ne bih pokvarila užitak čitanja i otkrivanja i prepoznavanja svakome
od vas. Ali, čitajući sam se naježila pa čak i zaplakala radi Dore, te hrabre i
nevjerojatno zanimljive žene koju je Picasso etiketirao kao “ženu koja plače”,
slikajući njeno izobličeno lice i perfidno se izrugujući njenim emotivnim
reakcijama na njegovo sadističko ponašanje.
Ono što me je u ovoj knjizi oduševilo je Dorina analiza Picassa – Narcisa –
Psihopate, u ono doba, kada nije bilo interneta, kada je Picasso smatran samim
vrhovnim božanstvom koji uživa svjetsku slavu, kada medicina nije imala pojma
što je to Narcisoidni poremećaj osobnosti niti je Psihopatija bila definirana
obilježjima. Do najmanjeg detalja je prepoznala njegovu izopačenu narav. Mene
su posebno “štrecnuli” neki detalji koje čak nisam opisala niti na blogu, a
podijelila sam ih tek kroz razgovor s nekolicinom vas, primjerice da je moj N
bio “kolekcionar svega i svačega – drngoladi, što bi se reklo” – a identično je
to radio i “veliki Picasso”, zatim kako je proždrljivo jeo, kao kakav predator i
rezao gotovo sirovi odrezak ili kako sam, u određenom trenutku, bila
frustrirana zbog nemogućnosti razgovora s njim o suštini “problema” te sam
osjećala “ljubomoru” čak i na njegovog psa ili školskog podvornika, o kojima je
nadugačko i naširoko razglabao – isto tako je i Picasso frustrirao Doru, ali i
ostale “svoje žene” posvećujući više pažnje svom psu nego njima.
Nastavno na nedavni tekst o tome kad Narcis ima novu ljubav, Olga,
nekadašnja popularna balerina i tadašnja Picassova zakonita žena, od koje se
nije želio razvesti da ne bi morao dijeliti imovinu, iako je i Theresi i Dori i
Francois govorio drugačije, zaustavila je jednog jutra Doru i pokušala je
upozoriti:
„Gospođice, gospođice,
nemojte ići tamo! On nije dobar čovjek, poznajem ga. Pogledajte samo što je
napravio od mene, prosjakinju, luđakinju, izgubljenu staricu. Zar mislite da ćete
vi bolje proći? Zašto to mislite? Znam, samo zato što ste mladi. Ali vjerujte
mi, naći će on još mlađu, on živi od nas žena, on se nama hrani!“
Dora je pomislila – luđakinja.
Ali, 20-ak godina kasnije, u svoju crnu bilježnicu, zapisala je sljedeće: “Zašto jedna drugu ne slušamo, zašto jedna
drugoj ne vjerujemo? Zato što svaka od nas misli kako je upravo ona prava, kako
je ona ta koja će ga promijeniti.”
Tu ću sada stati. Želim vam ugodno čitanje. A, ja znam da
će moj sljedeći posjet Parizu na programu naći i odlazak na Dorin grob. Barem
toliko mogu učiniti za nju.
Knjigu možete “skinuti” na ovom linku:
http://www.skripta.info/wp-content/uploads/2017/02/Slavenka-Drakulic-Dora-i-Minotaur.pdf
Mnogo je slavnih i poznatih ljudi sa ovim poremecajem. Moram primetiti i da Salvador Dali nije daleko od njega, udubite se samo u njegov pogled, zagonetan, nepredvidiv, nedokuciv, jednostavno blesav i bolestan.
OdgovoriIzbrišiPosetila sam njegov muzej u Spaniji, i od vodica smo culi neke informacije koje idu u prilog tome.
Kao mali, bio je potenciran od svojih roditelja, hvaljen, uzdizan. Previse su mu povladjivali.
Takva je prica, da je imao mladju sestru i da je bacao sa kreveta uz objasnjenje "Cisto da vidim sta ce sa njom da se desi", takodje u opisu je i da je gurnuo druga sa 6.sprata uz isto takvo objasnjenje "Cisto da vidim sta ce da se desi".
Pripadnik nadrealizma, slike i dela govore o njegovoj genijalnosti ali i umobolnosti. Imao je tu muzu, zenu Galu kojom je verovatno bio opcinjen, idealizirao je.
Nije mogao da je zadovolji, pa je onda vozio na sastanke sa ljubavnicima i nije mogao da se pomiri sa tim da nije mogao da bude dovoljan. Spoljasnost muzeja je inace jako cudna, kao i unutrasnjost i sva njegova dela. Takodje, kao zelju pred svoju smrt, istako je da zeli da bude njegova grobnica u tom muzeju, i to zamislite, odmah ispod wc-a za turiste. Koliko bolesno.
Tako sam makar ja protumacila da ima nekih karakteristika, narocito psiha.
Hvala, vjerojatno ste u pravu. Bila sam kao mlada djevojka, davno, u muzeju u njegovom rodnom mjestu Figueras, pretpostavljam da mislite na taj muzej. S vanjske strane zgrade muzeja - prikazana su ogromna jaja! Sjećam se da sam tada mislila - totalni luđak, što je vjerojatno i bio. Puno vam pozdrava.
Izbrišioverhinker u potpisu.
IzbrišiDa, bas na taj muzej sam mislila. Puno pozdrava zelim.