U vezi s Narcisom (ili Psihopatom) – kako prepoznati instinkte

Nedavno mi je prijatelj dao savjet u svezi ovog bloga. Kaže ovako – Nemoj više spominjati novce i financijsku manipulaciju, jer će ljudi steći dojam da si materijalista, a nisi; fokusiraj se više na edukativni dio, jer to je velika vrijednost tvog bloga.

Moram pojasniti, blog sam počela pisati u ožujku, a sada je kolovoz. Prije toga sam, da bih razjasnila sebi što mi se dogodilo i da bih lakše ispričala svoju priču nekolicini najbližih prijatelja (od kojih dvije osobe jako dobro poznaju mog Narcisa još iz doba od prije osnovne škole), kronološki opisala našu vezu, i da bi se ta priča lakše čitala, u uvodnom dijelu sam pisala općenito o Narcisima i Psihopatima. Blog je nastao spontano iz tog Uvoda, odnosno prva tri teksta ovog bloga iz ožujka su Uvod te moje priče. Kasnije sam nastavila pisati blog po temama, razrađivati ono što sam naučila i što još učim o ovom mračnom svijetu Psihopata i zla koje ono nosi. Paralelno sam, od prijatelja i znanaca saznavala i puno toga o Narcisu, tako da se neke poveznice između obilježja i Njega (kao osobe) samo kristaliziraju i bistre. Od tuda, valjda, i moje ponavljanje, jer svakim danom samo dodajem „novi sloj“ čuđenja.

Istovremeno, kroz ovo vrijeme koje pišem, prolazim različite faze svojih unutarnjih borbi, imam boljih i lošijih dana, ali odlučna sam biti ne ista ona prije Njega, već još i bolja. Tekstove pišem „kako mi dođe“, kako mi misli vrludaju i kako mi se nešto roji po glavi i ne da mi mira. Paralelno je ovo i edukativni blog i moja osobna „terapija“. Silom prilika naučila sam o Psihopatima i Narcisima jaaaako puno i želim te dragocjene spoznaje podijeliti s  vama i pomoći. Dakle, ako se ponavljam u nečemu, ne uzmite mi za zlo. Ako previše naglašavam nešto, to je zato jer me to frustrira i sablažnjava.

Dok sam bila u vezi s Njim, nisam se nikome povjeravala, sve sam nosila u sebi. Tipično. A, sada mi pomaže što na ovaj način možda ja pomažem nekome drugome. Ta spoznaja da će možda iz moje „muke“ netko iznaći snage i prekinuti svoju „muku“, daje mi dodatnu energiju. Potrudit ću se da tekstovi ubuduće budu više edukativni, a manje nabijeni osobnim nabojem.

Dakle, ex-post, nakon veze s Narcisom ili Psihopatom, većina spominje da su „osjetili“ da nešto nije u redu, ali da nisu znali što je to. Bili su to instinkti.

Ja sam, također, već i prije nego što smo započeli vezu, imala nemir u želudcu, a kasnije gotovo tijekom trajanja cijele veze, bila sam napeta, s leptirićima u stomaku, nespokojna, ali nisam mogla i znala uprijeti prstom što nije u redu. Tako sam se osjećala uvijek kad smo bili zajedno, ako smo sjedili u kafiću ili kod mene u stanu. Ja se nisam osjećala dobro, nisam bila poletna, lagana od ljubavi, nisam bila u „sedmom nebu“, nosila sam neki nevidljivi teret, breme nečega. Mučile su me njegove nesanice, mučio me njegov pogled, mučile su me njegove nelogične priče, mučili su me njegovi neprikladni komentari, mučile su me njegove uvrede. Bila sam u ljubavnoj vezi, a bilo mi je „mučno“ i napeto čak i kad je on pričao neke šale. Zašto? Što je to bilo?

Eh, sad, krenimo od početka.

Što su to instinkti? I koja je njihova uloga?

Jednostavnim rječnikom, instinkti su poruke našeg tijela koje upozoravaju na opasnost. Instinkti su „razum tijela“. Instinkti proizlaze iz našeg animalističkog (životinjskog) podrijetla i instinkti su svojstveni svim životinjama. Instinkti nisu proizvod analize i razmišljanja, niti intelekta, već predstavljaju automatsku reakciju, svi ljudi ih imaju. Instinkti se ne mogu istrenirati, ne ovise o astrološkom znaku. Možete ih ignorirati, sumnjati u njih ili ih prepoznati i poslušati ih.

Ljudski se mozak, zapravo, sastoji iz tri dijela. Jezgru čini R-sektor (reptilni mozak) koji je odgovoran za instinkte. Instinkti su zaslužni da znamo kad smo gladni, da li nam je hladno ili toplo, da li smo u opasnosti ili nam je ugodno. Instinkti nisu naši osjećaji. Taj reptilni mozak karakterističan je za ptice i gmazove. Centralni dio našeg tijela gdje su „smješteni“ instinkti je stomak.

Drugi mozak koji obavija reptilni mozak naziva se „limbic brain“ i karakterističan je za npr. mačke i pse (i još neke sisavce). To je dio mozga koji je zaslužan za naše emocije, ono što osjećamo, kako se osjećamo (da li smo tužni, ljuti, raspoloženi, vedri itd.). Centralni dio našeg tijela gdje su „smještene“ emocije jest naše srce.

Treći mozak (vanjska kora) je tzv. „cortex“ i to je intelektualni dio. Cortex je zaslužan za razmišljanje, analiziranje, planiranje i učenje jezika. Čimpanze također imaju razvijen cortex.

Ima toga još i u nekom drugom tekstu vratit ću se na ovu temu. Ako koga zanima, google—ajte dalje.

Dakle, ljudski instinkti imaju istu ulogu kao i instinkti ptice ili guštera, prepoznaju opasnost i upozoravaju. Nema tu razmišljanja, svijesti, analize, kako se osjećamo ili što osjećamo...sve je to nevažno. Instinkt je poruka koju nam šalje naše tijelo ako smo gladni, ako nam je hladno, ako smo u opasnosti.

Kako se manifestiraju instinkti?

Kad nas tijelo upozorava na opasnost, ubrzava se rad srca, znojimo se, nemirni smo, napeti smo, mišići su napeti – to su simptomi koji većina ljudi osjeti. Manji broj ljudi osjeti ove simptome (ja sam, čini se, među tom grupom) – leptirići u stomaku i ukočenost vrata. Upravo zbog leptirića u stomaku lako je, u emotivnoj vezi, pobrkati lončiće tj. signale. Umjesto da iščitam svoje „leptiriće“ kao OPASNOST, ja sam ih doživjela kao emocije. Ova spoznaja mi je jako važna. Puno sam puta i samoj sebi i drugima rekla – ali ja uopće nisam bila toliko „zagrijana“ za njega, znam da nisam...i nisam bila...ali nisam razumjela „jezik instinkta“.

Čitala sam jedan članak koji je napisao kriminalist-profiler koji radi za FBI, upravo o instinktima i kako se ljudi mogu zavarati i prevariti oslanjajući se na instinkte. On je ispričao hipotetsku priču, koja ide otprilike ovako: Žena čeka lift u zgradi, otvaraju se vrata lifta i u liftu ugleda muškarca, otprilike 190 cm, u prevelikom crnom kaputu, čija pojava ne ulijeva povjerenje, on ju ne gleda u oči. Ući u lift ili ne? Ona na tren zastaje i u dilemi je, a tada počne analizirati – on je možda nasilnik i psihopat, a možda je samo umoran i razmišlja o nečemu pa ne gleda u nju, njegov preveliki kaput je možda stil odijevanja ili pod njim, možda krije oružje? Neke će žene ući u lift, vjerujući da im se ništa loše neće dogoditi. A, neke žene neće riskirati. Dakle, instinkt bi trebao automatski „natjerati“ svaku ženu da odustane od ulaska u lift, niti ne provjeravajući da li je on možda opasan ili ne, bez daljnjeg razmišljanja ili analize, jer kad se pojavi instinkt, to znači – OPASNOST i BJEŽI. Taj kriminalist dalje kaže da niti jedna životinja, kad bi se našla u takvoj situaciji, ne bi riskirala „ulaskom u lift“.

Mi, ljudi, upravo zbog druga dva mozga, zbog emocija i intelekta, skloni smo razmišljanju, analiziranju i rekla bih kompliciranju, odnosno, skloni smo „riskiranju“ i omalovažavanju (na neki način) instinkta, misleći upravo to – možda nije opasno, možda mi se neće ništa dogoditi...

Dr Peter Levine (autor poznate knjige Waking the tiger i začetnik tzv. somatske terapije traume) proučavao je životinjski svijet, njihove instinkte, instinktivno ponašanje i zašto životinje nisu traumatizirane, a mi ljudi jesmo.

Sjetite se prizora (svi smo nekada gledali Opstanak ili danas National Geographic), zebre i antilope kako bezbrižno i opušteno pasu u afričkoj savani. Onda iznenada načule uši, cijelo tijelo im bude napeto, instinkti im javljaju da je predator u blizini (lav, tigar npr.). Kako reagiraju zebre i antilope? Ako je lav doista u blizini, zebre i antilope daju se u bijeg. Neće riskirati da vide da li je lav možda sit ili da će možda prema njoj biti „nježan“. Lav je lav, a zebra je zebra. U životinjskom svijetu se zna tko je lovina, a tko je lovac. Životinje ne moraju analizirati. One vjeruju instinktima i ne riskiraju.

U trenutku opasnosti za životinje vrijedi zlatno pravilo: fight or fligt, odnosno – bori se ili bježi. Lovine bježe, a lovci se bore. Postoji i treća situacija, i ona je refleksna, tj. instinktivna, a to je „freeze“ (smrznuti se, zalediti se), a ako preživi, ni jednoj životinji nije ispod časti kako je preživjela,sve dotle dok je izbjegla opasnost.

Ljudi su kroz svoj evolutivni razvoj prvo bili lovine, a kasnije lovci i zato sada ne znamo što smo i ne oslanjamo se samo na instinkte, jer nas druga dva mozga tjeraju na razmišljanje i analizu. Da ne govorim o osjećajima...mislimo kako će ljubav prevladati. To je kao da zebra misli kako će, ako pokaže lavu da ga voli, on biti dobar prema njoj i on voljeti nju. Zebra je zebra, a lav je lav. Ne zaboravite, Narcis i Psihpat su po svojim obilježjima predatori. Lav „voli“ zebru samo toliko koliko mu je ona potrebna kao hrana. Toliko i On voli vas.

Boljem prepoznavanju instinkta pomaže meditacija i tzv. mindful thinking tj. svijest o sadašnjosti (pisat ću i o tome).

Da pojednostavim priču, ako se uz Njega osjećate napeto, nespokojno, ako (kao ja) i bez jasnog razloga i upiranja prstom, kraj njega ne možete usnuti (dok on spava blaženim snom „pravednika“), to vas vaše tijelo – koje nikada, baš nikada ne šalje lažne signale – upozorava na opasnost. Opasnost znači da treba bježati (flight), jer Narcis (Psihopat) je predator.