Priča o traumi i kako se osloboditi Narcisa (ili Psihopate)

Odnosno, kako preživjeti, kako se oporaviti i početi disati i živjeti punim plućima?

Ovo je moj zadnji tekst o onome što sam naučila o Narcisima i Psihopatima, kroz svoje osobno iskustvo.

Zašto zadnji? Zato što njime zaokružujem cjelinu doživljenog. Ima još puno toga, pogotovo ako ste bili u braku s Narcisom. Ja nisam, nisam to proživjela i pisanje o tome bilo bi prepričavanje tuđih priča i iskustva. Naša je veza trajala 4,5 mjeseca, bilo je to samo 6 susreta tijekom kojih smo proveli skupa 14 dana (od toga 12 noći smo spavali zajedno, u istom krevetu), odnosno, bila je to "temperamentna" veza na daljinu. I da, usudim se reći, bilo je to moje najgore emotivno iskustvo, iako ću uskoro napuniti 49 godina. I bilo je gore nego što izgleda dok čitate. Puno gore.

Iskustvo je to koje je poljuljalo moju vjeru u ljude, u muškarce, koje me je dobrano uzdrmalo da duboko pogledam sebe, svoje slabosti, svoje mane, ali i svoje moralne vrijednosti, svoj intelekt i ego, da se zapitam – gdje sam pogriješila, koliki je moj grijeh i odgovornost za to što se dogodilo, da li sam svojom vezom s Njim doprinijela boli i patnji njegove (bivše) supruge i kćeri, da li sam mogla brže reagirati, zašto sam dozvolila da me ponižava, vrijeđa, vara, iskorištava – zlostavlja, kolike su posljedice, kako krenuti dalje, mogu li nešto popraviti?

Svi koji ste se našli u toj situaciji, koji prepoznajete sebe u mojim pričama, postavljate ista pitanja. Ona su mučna i bole i odgovori na njih nisu brzi, jednostavni ni lagani. Neki kažu – to je velika škola. Neki kažu - to je proces, daj si vremena. Da, to je život, u svoj svojoj punini, ljepoti. Mislim da možemo biti sretni jer smo živi, zdravi, jer dišemo i jer smo normalni. Nakon svega, biti normalan – možda je i najveća od svih vrlina danas, barem za nas koji znamo što je to ne biti normalan. I nekako, iz tog smo iskustva izišli drugačiji, izgubili smo onu neku „nevinost“ koju smo imali, znate već o čemu pričam.

Njega, Nju i Njih – promijeniti ne možemo. Niti možemo napisati drugi scenarij i promijenit taj film koji nam se dogodio.  Iz nekog razloga životne staze su nam se presrele, iz nekog razloga to je ono što nam se moralo dogoditi, a na nama je dalje da iz toga nešto naučimo ili ne naučimo, i krenemo dalje, neokaljani, ponosne glave. Moj najveći grijeh je što sam mu vjerovala i što sam bila Ja koja je mislila da s druge strane stoji isto tako normalan čovjek. Nije tako bilo.

Ali, odlučila sam i dalje vjerovati u dobro u ljudima, u neku općenitu pravdu, negdje se to jednog dana sve poravna, ja nisam aktivni vjernik i napisat ću ovdje (iako je to osobna stvar), ali ne vjerujem u Boga onako kako to vjeruju moji roditelji. No, vjerujem da postoji negdje neka ravnoteža između dobra i zla, zločina i kazne ako baš hoćete. Ja sam odlučila i nadalje biti na ovoj strani, na strani dobra, a Njega i njemu slične, ostavljam na drugoj srani.

Kažu da oporavak od veze s Narcisom (i Psihopatom) traje od godinu do dvije dana, bez obzira koliko ste vremena proveli s njim. Dajte si to vrijeme. Dakle, i ja koja sam s njim bila manje od 20 puta i njegova žena koja je s njim provela 20-ak godina, proživljavale smo i proživljavamo isto, svaka na svoj način. Netko će reći – što si se petljala dok još nije bio službeno razveden?! I to sam napravila prvi put u životu, bila s nekim tko je (formalno) oženjen. Mislim da nije to uopće bitno i presudno za to što se dogodilo, bitno je nešto drugo – što me je naciljao predator i što sam mu uletjela u ralje.

Prolazit ćete sve faze kao i nakon prekida obične emotivne veze, ali kažu da je ovo puno gore, jer kao da prekidate dvije veze – jednu s iluzijom tj. ljubavi koje nije ni bilo, a koja vas je tako puno koštala i jednu sa stvarnim Njim, sa zlom o kojem niste ništa znala. Iako je sve bila laž, pa i On je lažan, jer onaj On prema kojem ste gajili iskrene i prave osjećaje, taj čovjek NE POSTOJI. Na tom putu pratit će vas zbunjenost, nesanice, tuga, frustracija, krivnja, sram, osjećaj nečistoće, osjećaj nemoći, možda i manjak samopouzdanja, tupost, u glavi će vam biti kaos, možda ćete morati potražiti stručnu pomoć. 

Da li su najteži ti prvi dani ili kasnije, ne znam, ali kod mene se periodično, u ciklusima javljaju razdoblja slobode i razdoblja velikog bremena koje nosim. Danima sam ga vidjela ukraj desnog oka i hodala sam gradom dok su mi u pozadini bubnjali njegovi nekad nebulozni i nelogični monolozi koji su dobivali smisao. To je bilo zastrašujuće. Noćima sam se budila u nemilo doba i vrtjela razgovore, njegov pogled koji ne razumijem, čula sam boju njegovog glasa kako mi odzvanja u uhu...

Onda sam odlučila oduprijeti se svemu tome. Ja sam osoba koja mora znati s čim ima posla, takva sam, analitična, znatiželjna, volim učiti. To mi je pomoglo da spojim sve te kockice u smislenu cjelinu, da nadođem i dobijem sve odgovore. Kad sam dobila odgovore, nije mi bilo puno lakše. Malo je, ali otvorilo je to „vrata drugog pakla“.

Od njega nećete nikada dobiti odgovore, validaciju ili normalan završetak. On  mora grandiozno završiti priču, povrijediti vas do kraja, uništiti to malo samopouzdanja koje vam je preostalo. Od osobe koja je prštala energijom pretvorili ste se u avet. Ali, i to je za ljude, kao što kažu.

Vrlo je važno, u početku, imati barem jednu osobu od povjerenja kojoj možete ispričati svoju priču, koja će biti bezrezervno uz vas, koja vas neće osuditi, koja vas neće povrijediti, uvrijediti, koja vam neće spočitnuti zašto ste si to dozvolili (jer spočitavate i predbacujete sami sebi i više nego što treba), koja će biti uz vas na tom putu vraćanja sebi i svojim vrijednostima. Ja sam imala takvu osobu – prijatelja i nikad mu to neću zaboraviti. Imala sam i nekoliko njih, a to su dvije osobe koje Njega jako dobro poznaju, naravno, na drugačiji način i koje su mi pružile onu nužnu validaciju – da ja nisam luda (jer sam nakon svega što mi je radio ja pokušavala naći opravdanje za njegove postupke i krenula sam preispitivati sebe) i da je on devijantan, manipulativan, muljator, zao čovjek (i sve ono što takve osobe jesu).

Bilo me je stid što sam s takvim čovjekom bila, kao da me je „uprljao“ na neki način. Ali, ja to ne mogu vratiti, ne mogu učiniti drugačije nego što je bilo. Dok smo bili u toj vezi, naš glas je bio zatomljen i otuda sada potreba da vrisnemo, ispričamo, obznanimo svijetu, bilo kome, poznatima i nepoznatima...I to je normalno. Nemojte se ustručavati, izbacite to van. Niste učinili ništa što bi vas trebalo biti sram.

Ubrzo sam shvatila i što je trauma i da posljedice mogu biti jako ozbiljne. Trauma je naš odgovor na stresnu, po život opasnu situaciju. To je, laički, velika količina energije koja refleksno bude zarobljena u našim mišićima kao odgovor na tu opasnu situaciju u kojoj smo se našli. Sjetit ćete se moje priče o instinktima. Trauma je nastavak te priče. Rekla sam da kad se životinja nađe u opasnoj situaciji, njena instinktivna i refleksna reakcija je: bježi (flight) ili se bori (fight). Ali, postoji još i treća mogućnost, a to je kad ove prve dvije nemaju izgleda – to je „freeze“ – kad se skamenimo, „smrznemo“ od straha. Kad se životinja skameni, smrzne (npr. antilopa kad shvati da ne može pobjeći i da će ju lav zgrabiti za vrat), ona postiže dvije stvari – na neki način lažira „smrt“ i zadnjim snagama pokušava prevariti grabežljivca (možda joj se posreći ako nije jako gladan da ju kasnije ispusti) i opuštajući mišiće, njena smrt u raljama lava je potpuno bezbolna, ona ne osjeća ništa dok ju on komada.

Ako imate psa ili mačku, sigurno ste primijetili kako oni ponekad stresu noge –eh, to je prirodan način na koji životinje, kad prođe neposredna opasnost, stresu tu nakupljenu energiju koja je u trenutku opasnosti bila nakupljena tj. „smrznuta“.

Ljudi su izgubili taj refleks. Mi, kao i reptili i svi drugi sisavci, reagiramo na opasnost da se skamenimo, ali smo „zaboravili“ kako kasnije (poput psa) otresti traumu iz tijela, ustati se, polizati rane i zaboraviti na lava koji i dalje vreba tu negdje. Ljudi su tijekom svog evolutivnog razvoja bili i lovci i lovine i više ne znaju što su, zato je naša najčešća reakcija na opasnu situaciju – strah, smrzavanje i s obzirom da ne znamo otresti tu traumu, ona ostaje zarobljena u mišićima.

Traumu može uzrokovati jedna opasna situacija, ali i običan odlazak zubaru, selidba, promjena posla, automobilska nesreća, bolest u obitelji. Traumu uzrokuje nasilje, izloženost opetovanom psihičkom zlostavljanju i svim onim metodama o kojima sam detaljno pisala.

Traumu nakon „izloženosti“ Narcisu uspoređuju s traumom ratnih zarobljenika i žrtvama silovanja. Dakle, dragi moji, mi kao da smo preživjeli ratište u Iraku ili kao da nas je netko silovao. To su Narcisi (Psihopati) napravili nama. Znam da je grozno, znam da biste mu se osvetili i dočekali ga u mraku, ali, da li bi to išta riješilo?!

Traumu ne može istresti iz naših mišića nitko osim nas samih. Taj mišić se zove PSOAS i postoje i fizičke vježbe (zovu se TRE) uz pomoć kojih možete naučiti izbaciti zaostalu traumu (možda i pokoju iz djetinjstva na koju ste davno zaboravili) iz svog tijela. Ima na youtube-u i nije ništa komplicirano.

Trauma se manifestira i psihički i fizički, ne kaže se uzalud da stres dovodi do ozbiljnih bolesti i poremećaja (šećer, moždani udar, infarkt, depresija, anksioznost, bulimija, pretilost), a bilo je slučajeva i suicida. Da, neki se ne mogu nositi s pritiscima i posljedicama veze s Narcisom.

Kažu da je važno pričati o tome, da je važno baviti se nečim kreativnim (radi smanjene koncentracije) i zato je pisanje dobar ventil. Pomaže i ako imate drugih kreativnih vještina, primjerice slikanje. Ja sam „tudum“ za tako nešto. Sport i bavljenje sportom je važno, svaki dan se natjerajte makar hodati pola sata. Trčanje, planinarenje, joga – je fenomenalna. Joga vas natjera da budete svjesni disanja, smiri vas jer ne možete pokrete izvesti ljuti, nervozni, doista pomaže. Meditacija je cool, sjedite negdje sami sa sobom, u sadašnjem trenutku, dišite iz dijafragme. Možda borilački sportovi?

Ako ni to ne pomaže, pokušajte i s terapijom. U Hrvatskoj baš, nažalost, nema specijaliziranih terapeuta (ili ja nisam pronašla) koji su educirani za ovu vrstu traume, često nemaju pojma što su to Narcisi i znaju manje od vas pa će s vama razgovarati kao da patite nakon obične ljubavne veze. A, nije to. Svi znamo da se ne radi o tome. Pokušajte, bit će to vjerojatno najbolje potrošeni novac na sebe. Razgovarajte s kim možete, izbacujte to iz sistema tj. iz sebe.

Prema onome što sam pročitala, postoje tri vrste ili tri metode koje pomažu u ovakvim situacijama – jedno je klasična psiho-terapija, zatim tzv. somatska terapija (po učenju dr Peter Levine-a, a dio njegove knjige Waking the tiger, dostupan je i u pdf-u pa potražite) i EMDR terapija (to je skraćenica od Eye Movement Desensitizatiion and Reprocessing). Nisam sigurna da je išta osim klasične psiho-terapije dostupno u Hrvatskoj.

Kažu i da hipnoza pomaže. Vrijedi pokušati.

Jedna žena, koja je velika vjernica, išla je svećeniku i njemu je osjetila potrebu ispričati...ali čak niti on nije imao strpljenja slušati tu grozomornu priču, te joj je savjetovao da „piše pismo Bogu“  i doista, ona je pisala pisma Bogu o tome što nije uspjela raspraviti sa svojim bivšim mužem-Narcisom.

Ja nisam pisala Bogu, ja sam pisala vama, nepoznatim ljudima, negdje u ovom našem malom svemiru. Nije mi bila namjera da ga blatim, sve što sam napisala istina je, a doživjela sam i puno toga što nisam napisala, a čini mi se da je On još puno gora osoba nego što bi se moglo zaključiti. Čak i ovo što sam napisala, kosi se s mojim shvaćanjima, ali morala sam to izbaciti iz tijela.

Doživjela sam i da su neki prijatelji bili grubi, grubo su me spuštali na zemlju. Ne zamjeram i to će mi pomoći, na drugi način. No, puno više, treba vam mir, nježnost, razumijevanje. Gdje ćete to naći? Najviše u samima sebi, to je ono što ste bezrezervno davali drugima, Njemu, sada se okrenite sebi, budite dobri prema sebi. Zaslužujete to.

No, život je oko nas. Ne mogu baš figurativno reći da je danas divan dan (upravo gledam kroz prozor, neki su se tamni oblaci nadvili), ali ipak je divan dan jer sam ja gospodar sebe i svog života i On više nema nikakvu moć nada mnom.

Hvala vam, što ste me čitali. Ako sam pomogla barem jednoj osobi, ja sam presretna. A, čita se puno. Iako sam namjerno pisala na hrvatskom jeziku, bilo je čitanja i iz Nigerije, Kenije, Vijetnama, Armenije (valjda su pretraživali neke engl. pojmove koji su ih ovdje doveli). Čitate me u koje god doba, u 3h ujutro, nažalost. Čitajte, ako vam to pomaže. I ja sam tako čitala, u gluhu noći.

Pratit ću i dalje blog, koliko ste prisutni, vaše komentare, odgovorit ću rado na sve što me pitate, a ako netko želi i drugačiji kontakt, otvorila sam Facebook stranicu (doduše, ne da mi se prebacivati sve ove tekstove), ali FB nam omogućava da preko poruke ostavite pitanje i uspostavite kontakt. Ako tko ima kakvu dobru ideju, tu sam. Važno je da nešto dobro iz ovoga izađe.

Meni je svojevremeno veliku utjehu pružio nepoznati čovjek na šalteru pošte, par dana nakon Božića kad sam tih par sitnica koje sam dobila od Njega stavila u paket i poslala mu. Nepoznati čovjek na šalteru pošte mi je rekao –„ne brinite ništa, bit ćete vi dobro, zaslužujete samo dobro“.

Sada sam ja taj vaš „nepoznati čovjek“ koji vam govori to isto. Svi vi, koji ste prošli što i ja, kroz neku svoju priču, bit ćete dobro, jer zaslužujete samo dobro.

Nekako simbolično, na današnji dan, prije točno godinu dana, ja sam iz svog auta, oko ponoći, izbacila Narcisa i nakratko prekinula vezu s njim (sutradan me je obasuo porukama i otišla sam se ponovno naći s njim, što je bila velika pogreška, ali valjda sam morala proći taj put).

Odlučila sam ovdje „oprostiti“ se od Njega. Ovdje stati. To je to. Moglo bi se još, ali kuda to vodi? U opsesiju? Jok. Imam ja još puno toga što me čeka i na sreću, ništa ne uključuje Njega. Bio je to težak put, ali ja sam njemu oduzela moć.

Ali, „oprostiti“ (kao što katolici opraštaju) mu neću, to je kao da mu dajem zeleno svijetlo na to što je činio. Ne, samo postajem potpuno indiferentna na njega, svejedno mi je, ne želim mu ništa, ni zlo, a u dobrom on ionako ne zna uživati, iako vjerujem da će ga stići sve što je radio meni, svojoj ženi, svom djetetu, majci, bratu, prijatelju i svima drugima koje je slično povrijedio i koje će tek povrijediti, mada ja neću biti svjedok toga. Ali, ti strahovi više nisu dio mene.

A, mi se možda sretnemo negdje – trčeći neku utrku, možda se uspentramo na istu planinu, možda me vidite kako kupujem začine na Grand Bazaaru ili šećem Oxford streetom, u kazalištu čekam početak predstave ili prelistavam neku dobru knjigu u knjižari, možda se mimoiđemo gradom i pogled vam skrene prema meni. Prepoznat ćemo se. Hvala vam.